Psihološka proza: posljednji dan na Zemlji

By | 10-04-2021
  • 52
    Shares

Tog sam se jutra probudila pomalo umorna – sinoćnji tulum s prijateljima uzeo je svoj danak i ostavio svoj trag u vidu tamnih krugova oko mojih svijetlih očiju. Izgledala sam kao rakun kojeg je Picasso nacrtao iz zezancije. Na mliječnobijeloj puti nalazile su se crvene fleke rastvorene poput crvenog tepiha za VIP osobe svakog dobrog partyja – gospoda Manjak Sna i Puno Alkohola. Nisam izgledala kao rakun. Izgledala sam kao rakun koji je nedavno otkrio votku. Uspjela sam se natjerati da napustim svoju toplu postelju koja mi nikad nije djelovala udobnije nego ovo jutro. Bila je nedjelja – obiteljski dan, dan odmora, dan kada svi privremeno ‘ugasimo’ svoj um da možemo resetirani ući u novi radni tjedan. S druge strane, meni će ova nedjelja dobro doći kao oporavak od vlastitog sinoćnjeg ‘resetiranja’’.

Trebali su mi mir i tišina te sam jutro odlučila provesti bez ikakvih okolinskih podražaja. Nisam uključila ni glazbu ni televiziju, a lokaciju mobitela nisam ni znala (niti me je bilo briga). Ušla sam u kuhinju i odlučila si napraviti sendvič s jajima i smoothie od banana i borovnica. Morala sam uvesti malo ravnoteže u svoj život – nakon ovakve večeri dobro će mi doći zdrav i hranjiv doručak. Na brzinu sam napravila doručak, sjela za kuhinjski stol i navalila na hranu kao da nisam pojela ni mrvicu kruha već pet godina. Želudac je proizvodio zvukove koji se najbolje mogu usporediti sa zavijanjem vukova na puni mjesec. Pogledala sam na stari sat s drvenim okvirom kojeg mi je poklonila baka za prošli rođendan. Visio je na zidu i uklopio se u ostatak namještaja u stanu. Kazaljke na satu su bile preklopljene – bilo je 5 minuta do 11 sati. Duboko sam udahnula.

“Da sam barem spavala malo duže…”, pomislih.

Tada sam samu sebe trgnula iz te misli – valjda mi je alkohol isključio sklopku za osjećaj o vremenu. Pa bila je nedjelja – mogu spavati koliko hoću. Radosno sam odskočila od kuhinjskog stola i uputila se prema sobi. Kroz spuštene roletne mogla sam vidjeti da je dan bio poluoblačan s naznakom kasnijeg razvedravanja. Nije me to uopće zanimalo – željela sam dan provesti odmarajući se i ne razmišljajući o onome što me čeka idući tjedan. Legla sam u krevet koji je bio znatno hladniji nego kad sam ga napustila prije sat vremena. Iako nisam htjela razmišljati, misli su došle automatizmom. Moj um je poput stana s otvorenim prozorima, a misli su komarci koji neprekidno ulijeću u stan i iritantno zuje čitavu noć. “Kvragu, da bar imam onu mrežu protiv komaraca na prozorima.”

Moj je raspored za idući tjedan bio ispunjen od prvog do posljednjeg sata u danu. Imala sam predavanja, ispite, volontiranje, treninge i poneki susret s prijateljicama. Od same pomisli na sve što me čeka osjetila sam mučninu i porast anksioznosti. “Učila sam za ispite, ali što ako…”

“Što ako profesor postavi pitanja na koja ne znam odgovor?

Što ako me zadrže duže na volontiranju?

Što ako budem kasnila na predavanje?”

Što ako… što ako…

Što ne znaš, ne može ti škoditi?

U glavi su mi se vrtile misli o čitavom tjednu i pitala sam se kako ću to sve stići obaviti.

Pokušala sam se smiriti dubokim disanjem i u tome sam uspjela nakon desetak minuta. Uspjela sam otkloniti novonastalu razbuđenost i prizvati san na oči.

Kad sam zaspala, sanjala sam da su ljudi mahnito trčali po ulicama bez nekog određenog cilja. Žene s djecom u naručju su vrištale, a njihovi muževi bi ih uhvatili pod ruku i vodili sa sobom. Nebo je bilo izrazito tamnosive boje, izgledalo je prijeteće. Ja sam u svom tom metežu stajala nasred ceste i promatrala kako bježe i ulaze u aute. Samo sam mirno stajala usred svog tog kaosa. Bila sam poput oka uragana.

Probudila sam se otprilike četiri sata kasnije i bila sam malo odmornija nego kad sam se prvi put probudila. Osjećala sam se zbunjeno zbog sna – što zbog činjenice da inače rijetko sanjam, što zbog samog sadržaja sna. 

Čudno.

Nema veze.

Odlučila sam otvoriti knjigu i nastaviti učiti za ispit koji me očekivao u utorak. Knjiga je bila teška i imala toliko stranica koliko i ‘Zločin i kazna’ Fjodora Dostojevskog. Na svu sreću, voljela sam predmet pa mi je učenje donekle bilo olakšano. Većina mojih kolega na dnevnoj je bazi psovala i profesora i predmet i spomenutu knjigu.

Otvorila sam 255. stranicu i nastavila s gradivom.

Nakon sat vremena učenja odlučila sam potražiti mobitel i nagraditi se za sve što sam dosad zapamtila.

Zavirila sam u torbicu i vidjela da mobitela nema. Pregledala sam džepove jakne i došla do istog zaključka. Džepovi traperica – nema. Počela me hvatati panika – nisam imala novca da si priuštim novi mobitel, a još manje vremena da ponovno upišem sve kontakte i instaliram sve aplikacije koje sam imala na starom mobitelu.

Preokrenula sam stan i pronašla gluposti koje sam prije tražila, a koje mi sada nisu trebale. Naravno. Tako to obično biva – kad ti nešto treba ne možeš pronaći tu stvar ni da imaš X ray eyes. S druge strane, kad ti nešto ne treba, materijalizira ti se točno ispred očiju. Oči su mi se napunile suzama uslijed tolike frustracije.

Otišla sam do kupaonice da se umijem i priberem. Krenula sam otvoriti novi paket toaletnog papira i zapela za ono malo što je ostalo od starog paketa. Na moje iznenađenje, udarac nije bio mekan – kupaonicom je odjeknuo zvuk tvrđeg predmeta. Bacila sam pogled na pod i vidjela svoj mobitel. Još zbunjenija nego prije, podigla sam ga i odlučila ne preispitivati slijed događaja koji je doveo do toga da mi se mobitel našao među toaletnim papirom.

Uključila sam ekran.

43 propuštena poziva, 5 poruka i troznamenkasti broj poruka na društvenim mrežama.

Što se to događa?

Otvorila sam Facebook i na naslovnici vidjela niz naslovnica iste tematike – “Danas je Sudnji dan!”, “Zemlja na udaru meteora kojeg je NASA neuspješno pokušala uništiti”, “Došao je kraj!”,…

Game over

Otvorila sam usta u šoku. 

Nije bio prvi april, a poruke koje su mi ostavljali obitelj i prijatelji dokaz su panike koja se proširila među ljudima.

Sjetila sam se svog sna.

Bježanje i kaos. Ja nesvjesna svega…

Pokušala sam kontaktirati svoju obitelj. Počela sam se tresti dok sam tražila njihove brojeve mobitela u imeniku. Linije nisu radile, pala je mreža.

Logično – ako ne možeš čestitati Novu godinu kako spada, zašto bi mreže radile kad je kraj je*enog svijeta?

Disala sam plitko i ubrzano. Ili nisam uopće disala, ne znam.

Zgrabila sam jaknu i izletjela iz stana na ulicu. Ljudi su preplašeno trčali u svim smjerovima. Stegnulo me u prsima, a vid mi se mutio od naleta suza. Možda posljednjih suza u mom životu…

Odjednom mi se pred očima stvorila slika plaže na koju sam voljela ići kad sam bila djevojčica. Osjetila sam snažnu potrebu da budem tamo iako nisam razumjela zbog čega sam usred apokalipse počela razmišljati o mjestu na kojem sam se voljela kupati i igrati kao dijete. Ulice su bile prepune smeća, a zrakom su odjekivali vriskovi preplašenih ljudi i plač uznemirene djece. Naježila sam se.

Unatoč tome, krenula sam prema plaži koja je bila udaljena otprilike 20 minuta brzog hoda. Svjesna činjenice da ostajem bez vremena, počela sam trčati. Ni u jednom trenutku nisam ostala bez daha, trčanje je došlo gotovo prirodno. Bila sam nevjerojatno brza za nekoga tko je sinoć iscrpio organizam tulumarenjem i pijenjem.

Kada sam stigla na plažu imala sam što vidjeti – ondje je bila čitava moja obitelj, majka i otac, brat i njegove dvije kćeri i baka koja mi je poklonila onaj stari zidni sat što je visio u kuhinji. Čini mi se da su prošla dva životna vijeka otkad sam proučavala kazaljke na tom satu. Bilo je 5 do 11. Vrijeme je već tada curilo, a ja sam odlučila ići spavati…

Da sam barem znala…

Posljednje misli

Susrela sam se sa svima njima i ubrzo su mi obrazi bili prekriveni njihovim suzama kojih je bilo daleko više nego mojih. Boljelo me njihovo jecanje – znala sam da se nisu mogli pomiriti s činjenicom da dolazi kraj. Moje male nećakinje bile su tako malene, pred njima je bio život…

Svi smo stajali na plaži, uznemireni i uplakani, čekali kraj i opraštali se jedni od drugih.

U sljedećem trenutku moj su um preplavile situacije zbog kojih sad žalim.

Žalim što nisam nikad probala surfati, žalim što se nikada nisam upisala na tečaj glume, žalim što češće nisam govorila bliskim ljudima koliko ih volim, žalim što nikad nisam posjetila Škotsku, žalim što nisam priznala svoje osjećaje dečku koji mi se već mjesecima sviđa…

Žalim što su mi se dani svodili na planiranje budućnosti, na zapisivanje u planer, brigu oko toga što će biti sutra.

Zašto nisam disala i jednostavno bila u sadašnjem trenutku?

Sada je kasno za to.

Nebo je poprimilo boju svježeg asfalta i izgledalo je potpuno jednako kao nebo koje mi se pojavilo u snu. Prijeteće. Najavljuje kraj ljudske egzistencije.

Zašto nisam osluškivala svoje želje i potrebe?

Zašto sam se toliko upetljala u vlastite misli o sljedećim koracima? Nikad nisam bila svjesna onoga što je prisutno sada.

Da barem mogu još jednom proći sve to, bila bih zahvalnija i više cijenila male trenutke.

Sjetila sam se u kakvoj sam brzini živjela, sve s ciljem da na vrijeme stignem u sljedeći trenutak, kao da ću zakasniti na nešto što neminovno mora doći.

Jesam li ikad zaista uživala u trenutku?

Ne sjećam se kad sam prošli put zastala i uživala u zalasku sunca, ne sjećam se kad sam popila kavu bez da sam žurila negdje. Ne sjećam se ni kakvog je okusa kava.

Niti je li zapravo bilo zalazaka sunca u posljednje vrijeme.

Ako sam nešto dobro znala, to je uvijek bilo ono što dolazi sutra ili za tjedan dana. Tužno sam shvatila da sam čitav život živjela unaprijed, u budućnosti, u nekom trenutku koji još nije došao. Čini mi se da bih sve dala samo da budem živa i prisutna.

Kakva ironija.

I sad dok sam još živa, čekam kraj.

Iz misli me trgnulo glasno zapomaganje svih članova moje obitelji. Okrenula sam glavu i vidjela da upiru prstom prema nebu. Oblio me hladan znoj, a tijelom su mi prošli trnci. Osjećala sam se kao da je netko prolio kiselinu po mojoj utrobi. Znala sam u što gledaju. Znala sam da je to to.

Zalasci sunca su mi odbrojani. Ne sjećam se koji je bio posljednji.

Usmjerila sam pogled prema nebu i vidjela kako golemi meteor nemilosrdno juriša prema Zemlji. Da nas nije čekao kraj, rekla bih da je prizor veličanstven.

Vatreni rep koji je ostavljao za sobom prekrio je nebo i atmosfera je poprimila narančastu boju. Naša lica su postala crvena, a suze su posljednji put isparile s naših obraza.

Meteor je bio sve bliže i bliže.

Zatvorila sam oči i očekivala udar.

3…2…1…

Renesansa

Užas i horor. Kada sam otvorila oči, nalazila sam se u svojoj sobi. Ptice su veselo cvrkutale kao da se nikad ništa loše nije dogodilo na cijelom svijetu. Ja sam se gušila u hororu nadolazećeg kraja. Čekaj.

To je bio samo san.

Uvjerljivo najgori kojeg sam ikada imala prilike sanjati.

Bila sam živa i disala sam. Kupala sam se u vlastitom znoju koji se miješao sa suzama. Bilo je tako stvarno i opipljivo – još se sjećam uplakanih lica i kaosa na ulicama. Dodirivala sam sve oko sebe – jastuk, plišanog medvjedića, noćni ormarić. Sve je bilo tu, sve je bilo stvarno.

Potrčala sam u kupaonicu da se umijem i priberem. Pogledala sam se u ogledalo. Bila sam živa i mlada, s toliko mogućnosti i prilika koje su se tek trebale otvoriti.

Nakon početnog osjećaja uznemirenosti, tijelo se polako počelo smirivati – srce je prestalo s pokušajima probijanja prsnog koša, a disanje se produbilo i usporilo. Dolazila sam do daha. “Ovo je stvarnost”, pomislih.

Dobila sam drugu priliku.

Ova je noćna mora bila moj poziv za buđenje. Imam priliku za promjenom prebivališta – selim se iz budućnosti u sadašnjost. Ne želim više živjeti unaprijed, želim biti ovdje.

Želim disati. Želim vidjeti zalaske sunca.

Jer ja sam sada – ovaj trenutak je sve što imam. Mogu svojim postupcima oblikovati buduće ishode, ali nikako ne smijem zapostaviti značaj malih stvari i sadašnjeg trenutka.

Da, dobila sam drugu priliku.

Imam tu moć da promijenim ono što me muči. Na kraju čovjek žali najviše za onim što nije napravio.

Želim to ispraviti. I znam da mogu. Jer živim i postojim u ovom trenutku.

Potražila sam mobitel i našla ga na normalnom mjestu – na stolu u dnevnom boravku – i počela sam polako nazivati bliske ljude.

Želim da znaju koliko mi je stalo.

Najprije sam nazvala svog brata.

“Halo? Pa gdje si ti?”, javio se.

“Tu sam, malo sam produžila spavanje. Nego… Što kažeš da napokon odemo na onaj tečaj surfanja?”, odgovorila sam mu direktno.

“Ovaj… otkud sad to?”, ostao je zbunjen.

“Pa mislim da je krajnje vrijeme, već dugo pričamo o tome.”, objasnim mu.

Brat se od srca nasmijao. “Nekad si baš čudna, znaš? Ajde, u pravu si, mislim da bismo trebali.”

“Odlično! I samo bih te zamolila jednu stvar.”

“Samo reci.”

“Upišimo termin tečaja koji se poklapa s vremenom zalaska sunca.”

Još se jače nasmijao. “Naravno.”

Nije me baš shvatio ozbiljno. 

Nije me bilo briga, ja sam počela provoditi ono što sam naumila.

Osjetila sam čudnu zahvalnost što sam imala onako užasnu noćnu moru. Čovjek zaista jest kovač svoje sreće. Čekaju me predivni zalasci sunca. 

Moj je život od sada u mojim rukama. Sadašnjost. Prisutnost. Življenje.

A vi? Kada ste zadnji put promatrali zalazak sunca?

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

U današnjem svijetu gdje se cijeni brzina življenja lako zaboravljamo usporiti i jednostavno uživati u sadašnjem…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 10. travnja 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.