“Kažem vam, već godinama dubim na glavi i pokušavam skrenuti pažnju na sebe, ali on me ne primjećuje.” – požali se Džezva za kavu drugim manjim Lončićima koji su ju okruživali. “Ma bit će sve u redu, skužit će te jednom”, letargično bi odgovorili umorni Lončići.
Bila je to uska, ali visoka džezvica srebrnaste boje s tamnocrvenom drškom koja je štitila ruke njezinog Vlasnika od opeklina. Naravno, za to je bila predviđena, ali ta Džezva već dugo živi u mraku visećeg kuhinjskog ormarića skupa sa starim lončićima kojima prijeti Ruzina, smrtonosna bolest svakog lonca. Vidjevši svoje oronule susjede, Džezvica se počela bojati neproživljenog života. “Što ako i mene uhvati Ruzina? A toliko toga još mogu pružiti.”, često bi pomislila. Njezina je plastična drška bila naslonjena na policu skrivenu u ormaru, a njezino dno okrenuto prema vrhu ormara. “Barem prašina ne pada u moje dubine.”, sarkastično joj prođe metalom. Svaki put kad bi njen Vlasnik otvorio ormar, njezine bi se nade vinule u visine, daleko izvan drvenih rubova kuhinjskog ormara koji je stabilno visio na bijelom zidu malene kuhinje. “Možda me ovaj put uzme!”, ponavljala bi kao pokvarena ploča. I svaki bi se put Džezva prevarila.
Tko čeka, taj i dočeka
Na policama ispod njene nalazila se hrana, grickalice i slatkiši, tjestenina, riža i druge namirnice. Njezin bi Vlasnik otvorio vrata ormarića kad bi ogladnio ili poželio pružiti slatko iskustvo svojim nepcima. Kavu, nažalost, nije pio. Ta je džezva bila poklon bivše stanarke koju nije mogao odbiti jer je žena bila izrazito topla i ljubazna, a njezine su vesele veste dosta govorile o njenom karakteru. Uvijek je željela pomoći i pokloniti nešto svojim gostima, a kamoli tek budućem vlasniku njezinog stana. Džezvu je odložio na visoku policu u tom visećem ormariću i ona je ondje provela mjesece i mjesece, čekajući kad će ju upotrijebiti. Jednog dana džezva začuje živahan razgovor. Njezin se Vlasnik već duže vrijeme viđa s jednom djevojkom koju Džezva zove Kestenkom zbog njene duge kose kestenjaste boje. Kestenka je priopćila Vlasniku Džezve da je dobro razmislila o njegovoj ponudi i da pristaje useliti u njegov stan. Vlasnik je bio izvan sebe od sreće. Džezva je znala da će sada otvoriti viseći ormarić i posegnuti za nečim slatkim. “Često to čini kad dobije sretne vijesti”, pomisli. I zaista je tako i bilo. Za nekoliko trenutaka drvena vrata su propustila dnevnu svjetlost, a dugačka muška ruka je posegnula za čokoladnim keksima na polici ispod one na kojoj živi džezva. Džezva je istovremeno osjećala sreću i sjetu. Bilo joj je drago zbog njenog Vlasnika, ali njen život nije bio ispunjen takvim trenucima. Sjedila je na toj polici, osjećajući se usamljeno među svim tim loncima koji su već bili za otpis.
Otprilike tjedan dana nakon tog sudbonosnog poziva, Kestenka je počela useljavati. Donijela je puno svojih stvari, ali je srećom stan bio dovoljno velik za svu njezinu odjeću i sitnice koje je čuvala kao uspomene na tinejdžerske dane. Uzbuđeno je razgovarala s Vlasnikom, a Džezva je prisluškivala, kao i uvijek.
“Dobro, hoćeš li mi spremiti kavu u novom stanu?”, priupita Kestenka veselo.
“Joj, da, oprosti. Mislim da imam džezvu negdje.”, odgovori Vlasnik.
“Brod je siguran u luci, ali to nije razlog njegovog postojanja”
Te su riječi odzvanjale u unutrašnjosti džezve koja nije mogla vjerovati što je čula. Nakon nekoliko sekundi, njezinu je dršku zgrabila ista ona muška ruka koja je nedavno krenula u potragu za čokoladnim keksima. “Imam džezvu, našao sam je!”, uzviknuo je Kestenki koja je u dnevnom boravku radosno pljesnula rukama.
U unutrašnjosti Džezve se odjednom našla gusta, neonski žuta tekućina prekrasnog mirisa. “Jesu li to jabuke? Što se događa?”, zapita se Džezva. Vlasnik je posegnuo za spužvom i trljajući tu tekućinu stvorio bogatu, bijelu pjenu koja je dodatno raširila miris jabuka. Džezva je nakon minutu zasjala novim, drukčijim sjajem.
Vlasnik je zatim u nju ulio vodu i stavio je na štednjak koji je već bio ugrijan.
I tako je Džezva radila ono za što je bila stvorena – svakog dana su je koristili da bi u njoj napravili kavu. Nekad su te kave bile ukusne i mirisne, a nekad rijetke i slabašnog okusa. Džezvu nije bilo briga – ona je živjela svoju svrhu.
Godine su prolazile, a Džezvu je, kako to bude s posuđem, okrznulo vrijeme. Dobila je Ruzinu. Između metalnih su se rubova godinama spravljali najfiniji topli napitci u kojima je Kestenka uživala jutrima prije posla, a ponekad bi i Vlasnik uživao skupa s njom. Džezva je bila presretna kad je i on počeo konzumirati kavu. To je značilo više posla za nju, više proživljenih trenutaka protkanih svrhom. Ali, vrijeme je bilo nemilosrdno. Znala je da njen život uskoro završava, ali pomislila je da će otići u miru, pomirena sa svojom sudbinom jer je njen život imao smisla. Dala je cijelu sebe u ono što joj je bilo suđeno, dala je cijelu sebe za svoju svrhu postojanja. Na zadnji dan njenog boravka u tom stanu, začula je Kestenku kako govori: “Bit će mi žao kupiti novu, ova džezvica mi je baš bila super.”. Znala je da je vrijeme za neku novu, mlađu generaciju džezvica. Džezvica koje će, poput nje, živjeti svoj život i dati svaki atom svog metala i plastike u življenje svog sna i svrhe – pravljenja kave.