Psihološka proza: slagalica

By | 27-02-2021
  • 133
    Shares

Razasuti komadići slagalice, tisuće i tisuće. Pogled mi skače s jednog dijela na drugi. Svi su toliko neuredni, ne vidim im ni kraj ni početak, ne nazirem sliku koju bi mogli tvoriti jednom kad ih sastavim. Ako ih uspijem sastaviti. Svi izgledaju toliko isto.

Ovo je moj nered i moram ga sama srediti.

Moram sastaviti ovu sliku koja predstavlja mene i moj život. Tko sam ja? Zašto sam tu?

Pokušavam disati i shvaćam da mi je dovoljno da tek zagrabim malo zraka iz atmosfere – ionako ću ga odmah izbaciti van. Ne stignem disati, ne sada, imam važnijeg posla. Slika me čeka, a djelići mi se smiju u lice – nakaradni su, gotovo da vidim podrugljivost na njihovim rubovima i izbočinama koje kao da osuđivački upiru prstom u mene. “Vidi ju, još uvijek nas ne zna sastaviti”, smiju se, tako se glasno smiju.

Kažu da i najduže putovanje započinje jednim korakom.

“Želim ga što prije završiti”, često bih pomislila. Kakva se to slika krije? Recite mi, recite mi tko sam, recite mi što sam, kamo idem i zašto sam tu.

Putovanje do otkrića sebe

Ruke su mahnito poletjele prema dijelovima slagalice, bez ikakve kontrole i reda – kakav je nered bio na podu, toliko je neuredno djelovalo i moje rukovanje s fragmentima slike mog života. 

Udah – izdah.

Potrčala sam do jednog kraja prostorije opipavajući površine nazubljenih dijelova slagalice. Čula sam otkucavanje sata, a nisam ga nigdje mogla vidjeti. Čudno.

Moram požuriti, vrijeme je nemilosrdan ratnik. Moram vidjeti sliku ubrzo, moram. Jednostavno moram. Moram.

Nastavila sam trčati s jednog kraja prostorije na drugi – prevrtala sam svaki djelić i pokušavala razumjeti što mi govori. “Gdje pripadaš?”, šaputala bih zbunjeno. Pokušavala sam spojiti dijelove, ali odbijali su poslušnost.

Sat je u mojim ušima odjekivao kao bomba. Tik-tak, tik-tak. Nemam vremena.

Trčala sam, trčala, okretala se, skakala, doživljavala oscilacije u raspoloženju. Malo sam imala nadu, malo ju gubila. Nekoliko dijelova slagalice uspjela sam složiti. Na moju žalost, nisu mi pokazivali previše – slika je još uvijek bila toliko nejasna da mi se čini da bih najradije rastrgala to što sam uspjela spojiti. Da, slagalica mi se opet izruguje.

Nastavila sam. Trčala sam i skakala, pritom jedva dišući, osluškivala sat. Vrtoglavica. Mučnina. Umor. Dišem li uopće?

Moram nastaviti, slika me čeka. Nije bitno, odmorit ću kasnije. Požurit ću. Moram požuriti. Što se krije na mojoj slici? Sat je počeo vrištati.

Tako sam umorna da bih najradije odustala od svega. Nema veze, moram požuriti. Moram stići na destinaciju. Zanemari putovanje.

Zatvorila sam oči.

Nečija ruka mi je dodirnula rame.

Taj sam dodir osjetila kroz kožu i svaku iscrpljenu kost u tijelu. Kao da sam građena od domina koje su pod tim dodirom počele padati pod nježnim stiskom ruke visokog, tamnokosog muškarca.

Sat je prestao otkucavati.

I najduže putovanje započinje prvim korakom

Muškarac je čučnuo pored mene i prodorno me pogledao u oči. Osjetila sam da nisam sama. Mislim da je vidio nemir u mojim očima.

Nije rekao ni riječi, samo je premjestio ruku s mog ramena na hrpetinu izmiješanih dijelova slagalice.

Nikad nisam dopuštala da netko dodiruje te dijelove. Ipak je to bio moj portret, nisam znala što će drugi napraviti s tim fragmentima.

On je nevjerojatno polako položio ruku na izvor moje frustracije i počeo ih uzimati komadić po komadić i rasprostrio ih jednog pored drugog. Djelovali su kao mali vojnici. Više mi se nisu izrugivali, čekali su moju naredbu. Barem mi se tako činilo.

Koliko god mi se to činilo čudnim, razumjela sam zašto to radi.

Nastavila sam skupa s njim. Jedan po jedan komad, u tišini, bez otkucavanja sata. Uvodimo red i mir tamo gdje su te riječi dolazile samo s prefiksom “ne”.

Prošlo je neko vrijeme otkad mi je visoki, tamnokosi muškarac dodirnuo rame.

Još uvijek smo tu, i on i ja, mirno redamo komade slagalice jednog uz drugi.

Ne plaši me više količina. Vidim ih sve i prihvaćam neznanje i neizvjesnost onoga što se krije na slici. Saznat ću jednog dana. To će mi se otkrivati kao slatka tajna čiji će me svaki otkriveni dio dodatno obogaćivati.

Udah. Izdah.

Udah. Izdah.

Udah. Izdah.

Smirila sam korak. Smirila sam disanje.

Neću više nikad izbjegavati šutnju niti se bojati vremena.

Živjet ću kroz njih, disati i istraživati. Slagati i pobjeđivati.

I nastaviti otkrivati sebe.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Samopoimanje predstavlja pojam u psihologiji koji označava kako doživljavamo sebe i organiziramo informacije o sebi,…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 28. veljače 2021.

One thought on “Psihološka proza: slagalica

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati u sljedećim FB grupama:

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje
    https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/889350928508168/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ
    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3947640441966528/

    Psiholozi
    https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3906374792719378/

    Savjeti psihologa
    https://www.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/937366440404581

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3876665442372806

    Za ljubitelje psihologije i psihologe
    https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4084601614916552/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.