„Bojim se…“ započela je.
„Čega?“
„Vremena…“
„Vremena?“
„Vremena…“
„Kako se bojiš vremena?“
„Tako što ga ne vidim dok prolazi pokraj mene.“
„Kako prolazi pokraj tebe?“
„Neprimjetno.“
„Kako znaš da prolazi pokraj tebe ako je neprimjetno?“
„Po djeci koja mi odrastaju tako brzo, lišću koje požuti prije nego izraste, namještaju koji sam jučer kupila, a danas ga mijenjam …“
„I to te plaši…“
„Jer ne stignem napraviti uspomene. Vrijeme tako brzo prolazi, a ja ga samo puštam. Strah kao da ga ubrzava i nemam nikakvih uspomena sa svojom djecom, s njihovim djetinjstvom, s lijepim stvarima. Nemam ništa!“ oči su joj se napunile suzama.
„Ima jedna priča…“
Jedne noći u domu za umirovljenike umrla je jedna štićenica. Nakon što je napravljeno sve što se tad radi, njegovateljica koja se brinula za nju trpala je njene stvari u kutiju kad je na noćnom ormariću ugledala kuvertu sa svojim imenom. Pomislila je da se unutra nalazi ček, no našla je pismo:
„Što si vidjela da je ležalo na ovom krevetu? Što si vidjela dok si me oblačila? Što si vidjela kad si lupajući zatvarala vrata moje sobe?
Ja ću odgovoriti na ta pitanja umjesto tebe. Vidjela ludu staricu koja slini dok jede i ne razumije svijet oko sebe dok joj trpaš hranu u usta i odnosiš tanjur dok je još bila gladna. Staricu koja ne razumije što ti hoćeš od nje. Vidjela si onu koja ne odgovara na tvoja pitanja u kojima je jedini trud bio potrošiti što manje riječi. Vidjela komad staroga mesa koji šuti dok ga kupaš i zajedno s tobom čeka da mu istekne rok trajanja i napokon bude zakopan tamo gdje nikome neće smetati. Vidjela si još mnogo toga, ali ovaj sam put ja ta koja nema vremena sve zapisati jer znam da ćeš sutra čitati ovo pismo.
Zato ću ti samo reći što si mogla vidjeti na ovom krevetu i u ovoj sobi. Mogla si vidjeti osobu koja je bila najmlađe od desetero braće i sestara koji su se voljeli i pazili da svi jednako pojedu iz jednog tanjura iz kojeg su jeli, jer to je jedina hrana u danu koju su dobili. Ali zato jer si gledala u tanjur koji si htjela što prije utrpati u moja usta, nisi vidjela suze koje teku iz očiju dok sam gledala to izobilje hrane. Mogla si vidjeti mene koja sam unatoč tome odrasla sretna i udala se s dvadeset godina. Znaš li da i danas na svoj posljednji dan u mom srcu traje sreća zbog te odluke. Nekoliko godina kasnije ta je sreća narasla kad sam dobila prvo dijete kojem sam pružila topao dom. Kojeg sam hranila gledajući ga u oči, razgovarala dok sam ga kupala i pazila dok sam ga oblačila. I dok sam trepnula napunila sam četrdeset godina, a on je odrastao i napustio me. Ostao mi je samo muž. Trepnula sam opet i napunila pedeset godina, a moj je dom opet bio ispunjen dječicom. Trepnula sam još jednom i muž mi je umro, a ja sam ostala sama. Djeca su imala svoje živote dok sam ja čekala sudbinu da učini svoje. Trepnula sam i ugledala kombi koji je došao po mene. Bez najave. I doveo me u ovu sobu. Djece koja su ga platila nije bilo da mi pomognu pakirati stvari, kao što ih nema ni sada. Vozač nije imao vremena čekati da se spakiram. Rekao je da to moja djeca učiniti i donijeti mi stvari. Nisu mi donijela ništa. Pitala sam se mnogo puta znaju li uopće gdje se nalazi ovaj dom. Ali moje srce je i danas, dok posljednji put gledam sjaj mjeseca ispunjeno srećom i toplinom, kao i onoj maloj gladnoj djevojčici koja sam još jučer bila. Ti to nisi vidjela, jer si gledala u ono što nosiš u svojem srcu. I zato ti ona, koja nikad nije govorila, sada kaže – kad odeš u sljedeću sobu, dobro pogledaj tko leži u krevetu, jer treptaj oka dijeli te od trenutka kada ćeš ti gledati nekoga iz tog istog kreveta.
„Kakva ti je to priča?!“ dreknula je uplakana. „Hoćeš me dokrajčiti?!“ bacila je na mene kutiju s maramicama.
„Dokrajčiti?“ bacio sam kutiju s maramicama u njenom smjeru, ali ona se, za razliku od mene, uspješno izmakla.
„Došla sam sva jadna zbog vremena kojeg se bojim, a ti mi kažeš da ću sutra umrijeti i neću više vidjeti djecu! Što je to nego da me pokušavaš dokrajčiti?“
„Ako pokušavam, to znači da nisam uspio?“
„Goni se!“
„Sviđa ti se mogućnost da se tako dokrajčiš?“
„Ti ćeš me dokrajčiti, ti! Ne ja sama, ne prebacuj odgovornost na mene!“
„Kako ću te ja dokrajčiti? Ja ne mogu preuzeti odgovornost za tvoj doživljaj priče, i to dobro znaš.“
„Ne razumijem…“ počela se smirivati.
Bio je lijep i sunčan dan i zen redovnik je šetao kontemplirajući. Hodajući ugledao je slabašnu staricu kako plače pod stablom. Prišao joj je i upitao: „Zašto plačeš?“
„Plačem zbog svog okrutnog života“, odgovori starica i nastavi plakati.
„Što ti je u životu okrutno?“, upita redovnik.
„Imam dvije kćeri“, počne starica objašnjavati, „Starija zarađuje prodajom kišobrana, a mlađa prodajom suhe hrane. Plačem zbog starije jer danas, kad je ovako sunčan dan, neće ništa prodati.“
„A kada je kišan dan?“, upita redovnik.
„Tada plačem zbog mlađe kćeri jer tada ona ništa ne proda“, odgovori starica i nastavi plakati.
„Zašto se umjesto da plačeš zbog starije kćeri danas ne bi veselila zbog mlađe, a kad je kišan dan veselila se zbog starije?“, predloži joj redovnik.
Od tog dana starica se svaki dan smijala pod stablom.
Promatrala me je pogledom koji kao da čeka da pružim objašnjenje.
„Da?“ upitao sam.
„Objasni“, kratko je odrezala.
„Možeš li poput te starice promijeniti svoju percepciju priče koju sam ti ispričao…“
„Ne“, prekinula me.
„Nisi se baš puno potrudila.“
„Plaćam te da mi pomogneš, tako da nije na meni da se trudim.“
„U tom slučaju ne moraš platiti ovu seansu.“
„A sad…
„I ne moraš vise platiti nijednu seansu do kraja života“, prekinuo sam je.
„To mi ne pomaže.“
„U tom slučaju, sjedit ćemo ovdje dok ne smisliš alternativni doživljaj priče.“
„Ozbiljan si s tim plaćanjem?“
„Naravno. Nema gluplje stvari nego kad ljudi očekuju da će samo zato što skupo plaćaju psihoterapeuta biti bolje. Neće. Odgovornost za promjene i dalje je samo na njima.“
„U tom slučaju… Možda treba razmišljati o životu koji je starica imala?“
„Zanimljivo razmišljanje.“
„Jesam li u pravu?“
„Za mene si uvijek u pravu, jer ja ti nemam pravo nametati ispravnu pogled na svijet. Ali to što si rekla, ja bih interpretirao da nas priča podsjeća na to da pažnju usmjerimo na ono što se događalo između dva treptaja oka.“
„Što se događalo?“
Dolutao putnik u nepoznato selo i naišao na groblje. Pažnju su mu privukli nadgrobni spomenici koji nisu imali godine rođenja i smrti, već samo navedene godine. 3 godine, 7 godina, 6 godina, 11 godina…
Čovjek se užasnuo.
„Jeste li dobro?“ upitala ga je starica koja je čistila jedan grob.
„Nisam!“, odgovorio je čovjek uznemireno. „Kakvo je ovo groblje?! Ovo su samo djeca?!“
Starica se nasmijala i odgovorila: „U ovom selu život ne računamo u vremenu koje smo živjeli, računamo ga u vremenu u kojem smo bili istinski sretni. Ove godine označavaju dane u životima u kojima su ti ljudi bili istinski sretni.“
„Koja bi brojka bila navedena na tvom nadgrobnom spomeniku da sad umreš?“
„Kako da to znam kad nisam brojala dane?“
„Pitanje nije bilo doslovno“, uzdahnuo sam. „Ali ako poput one starice iz priče, promijeniš fokus u svom životu?“
„Kako to misliš?“
„Umjesto što dramiš kako vrijeme prolazi, zašto ga ne sačuvaš?“
„Kako? Da ga ukiselim za zimnicu?“
„Pa i to je dobra ideja. Djeca su ti još mala, zar ne?“
„Da.“
„Svaki put kad se desi nešto lijepo, kad napravite nešto lijepo, otkrijete, naučite ili spoznate, napišite to na papirić i spremite ga u staklenku. Kad staklenka bude puna, zatvorite je i spremite kao zimnicu za jednom kad odrastete i ostarite, pa i za njihovu djeci i tvoje unuke.“
„Gledala me je začuđeno.“
„I papiriće možete i ukrasiti, kolažem, bojama, šljokicama; detaljima koji će biti prepoznatljivi. Napraviti boje i ukrase za pojedine emocije, osjećaje, mjesta; za učenja, za otkrića, za pomaganja.“
„Osmisliti cijeli sustav?“
„Ne, ne razmišljaj tako. Ne planiraj! Ne zamišljaj! Ne strukturiraj! Samo se prepusti!“
„Zašto?“
„Jer ako zamisliš sve u detalje, a to krene drugim smjerom, gdje ćeš stići?“
„To je to!“
„Da?“
„Da! To je to! Ja stalno zamišljam, ja stalno planiram! I nikad ne ispadne kako sam zamišljala i odmah na početku krene drugim smjerom, ja se naživciram, pa postanem agresivna i pokušavam sve vratiti na moj zamišljeni smjer, ali to ne ide i tad me preuzme očaj vremena koje tako brzo teče. Pa kako sam mogla biti tako glupa, pa ne mogu djeci planirati strukturu zabave, moram ih pustiti da se razvijaju da budu što jesu…“ zastala je.
„Istina?“
„Zar sam zaista bila tako glupa?“
„Je li ona starica iz priče bila glupa?“
„Nije, samo je gledala na stvari iz krivog kuta.“
„Možeš li to reći i za sebe?“
„Istina…“ zamislila se.
Sjedili smo tako nekoliko minuta u tišini, kad se naglo ustala i uputila prema vratima.
„Kuda ćeš?“ upitao sam je.
„Praviti zimnicu“, odgovorila je.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/394008402318233