Psihoterapija, sustav vrijednosti i emocije

By | 31-10-2021
Ana Antolović, mag. psych., autorica teksta

Psihoterapija

Psihoterapija je velikim dijelom zasnovana na preciznoj upotrebi riječi i pojmova, a može se odrediti kao ispravljanje pogrešnih uvjerenja na koja se ljudi svjesno ili nesvjesno oslanjaju i koja su polazna osnova za način razmišljanja, osjećanja i ponašanja. Ukoliko osoba ima iskrivljene pretpostavke o sebi, drugima i svijetu, one će ju dovesti do pogrešnih i iskrivljenih procjena stvarnih situacija, a takve procjene potom do neadekvatnih emocionalnih reakcija i objektivno neadekvatnog ponašanja. 

Kolika je važnost onoga što osoba misli o sebi već je naglašeno u članku o osjećaju osobne vrijednosti (https://psiholoski-prostor.org/osjecaj-osobne-vrijednosti/), a za ilustraciju može poslužiti i sljedeća fotografija:

Izvor: Materijali s prvog modula edukacije „Kako odgojiti mentalno snažno dijete“ psihologinje Irene Orlović. Više informacija na: https://www.harfa.hr/online-edukacija-irene-orlovic-kako-odgojiti-mentalno-snazno-dijete/

U svojoj knjizi „Tipovi ličnosti“ Joines i Stewart (2015) između ostalog ističu da će, budući da roditelji nisu savršeni, svako roditeljevanje biti pogrešno u nekom smislu. Nakon ove, sljedi druga realna, ali ipak nešto optimističnija informacija: postoji psihoterapija 🙂 . Kroz psihoterapiju ljudi mogu poboljšati svoj odnos prema samima sebi, prema drugim ljudima i prema svijetu. Budući da se pokazalo da psihološko blagostanje ne proizlazi iz materijalnog bogatstva, odnosno da nečiji životni standard puno manje utječe na sreću od stavova, vrijednosti i očekivanja koje osoba ima u svom životu, psihoterapija je (pitajte dugogodišnje redovite polaznike, a i ljude koji ih okružuju 🙂 ) zasigurno isplativa investicija. Cilj i individualne i grupne psihoterapije je intenzivno testirati realnost i pomoći pojedincima da sebe vide onako kako ih vide drugi. Klijenti kroz povratnu informaciju sagledavaju vlastito ponašanje i uče biti svjesni utjecaja svog ponašanja na osjećaje drugih.

Irvin Yalom, poznati američki psihoterapeut humanističke i egzistencijalističke orijentacije, psihijatar i pisac, na isto poziva i buduće psihoterapeute, naglašavajući da je najvažniji terapeutov instrument samo terapeutovo biće i da terapeuti moraju biti upoznati sa svojom „mračnom stranom“. Iskustvo osobne terapije studentima terapeutima omogućuje da dožive brojne aspekte terapijskog procesa iz pozicije klijenta. 


Izvor: Online talk with Irvin Yalom: „Love, loss and what matters in the end“ (11.05.2021.; u organizaciji „The School of Life”, Berlin)

Yalom dakle smatra da nema boljeg načina da se uči o psihoterapijskom pristupu nego da se u njega uđe kao klijent, a osim toga i da efikasan terapeut nikada ne treba nametati razgovor o bilo kojem sadržaju: terapija ne bi trebala biti vođena teorijom nego odnosom.

Terapijski je odnos najljekovitiji faktor terapije; protuotrov je prethodnoj traumi u odnosu. Kada terapeut zauzme važnost kakvu je prvobitno imao roditelj, terapijski odnos može poslužiti kao korektivno iskustvo koje ispravlja štetu koju je klijent pretrpio ranije u godinama svog formiranja. Moguće je da intenzitet tog odnosa potiče rast novih neuronskih obrazaca i načina odnošenja prema drugima. Naime, svako učenje djeluje direktno na moždane puteve i mijenja unutrašnju biokemiju mozga te na taj način utječe i na ponašanje čovjeka, odnosno može dovesti do promjena u ponašanju čovjeka. Novija su istraživanja pokazala da je mozak poput mišića, da se mijenja i postaje sve snažniji što se ljudi njime više koriste. Dakle, znanstveno je dokazano da se mozak razvija i postaje jači kada ljudi uče, a to se događa zato što se mikroskopske veze u mozgu višestruko povećavaju i učvršćuju. Što više izazova ljudi priređuju svom mozgu učeći, to njegove stanice više rastu. Tako stvari koje su se ljudima nekad činile teške i nemoguće (poput govorenja stranog jezika ili rješavanja matematičkih zadataka) postaju lakše, a rezultat je toga jači, „pametniji“ mozak.

Ili kako bi rekao naš suvremenik i psiholog Igor Čerenšek: STAGNACIJA JE SIGURNA SMRT.

Može li se govoriti o pravu na psihoterapiju?

Jedno od univerzalnih ljudskih prava je i pravo da čovjek bude bolestan. Bolest čovjeku daje drugo pravo –  da bude na bolovanju, odnosno da ga se izuzme od uobičajenih dužnosti i uloga. Tada je dužnost čovjeka učiniti ono što je u njegovoj moći da mu bude bolje, odnosno da ozdravi. Njegovo je univerzalno pravo tada i pravo na liječenje; bez obzira radi li se o tjelesnoj ili mentalnoj bolesti. Vezano za mentalne bolesti, istraživanja su pokazala da je najdjelotvornija terapija kombinacija psihofarmaka i psihoterapije. Tu nastaje problem: za razliku od psihofarmaka koji su vrlo dostupni, psihoterapija nije dostupna velikom broju onih kojima je zaista potrebna te vjerojatno i zbog toga postoji velika potrošnja psihofarmaka. Važno je podsjetiti javnost da je pravo na psihoterapiju dio univerzalnog ljudskog prava na liječenje. Stoga bi psihoterapija trebala biti uključena u zdravstveni i socijalni sustav. Švicarski su psiholozi po tom pitanju u ožujku ove godine dočekali dobre vijesti: troškovi psihoterapije koju provode neovisni psiholozi psihoterapeuti bit će nadoknađeni iz osnovnog osiguranja. Uvjet je da se psihoterapija provodi po uputnici liječnika, a liječnici opće prakse mogu pacijenta naručiti na psihoterapiju kod psihologa psihoterapeuta kojeg pacijent bira po svom izboru.

Sustav vrijednosti i emocije

Kad se govori o psihoterapiji, nezaobilazna su tema emocije jer se psihoterapija najvećim dijelom bavi ljudskom osjećajnošću: prema istraživanjima, svaki se uspješni psihoterapeut na neki način bavi emocijama svojih klijenata.

Uobičajene zablude koje ljudi često imaju vezane za emocije su sljedeće:

–        emocije „vladaju“ ljudima,

–        o emocijama govore samo „slabići“,

–        emocije su „opasne“ jer blokiraju mišljenje.

Emocije su reakcija na situaciju koja je ljudima značajna i mišljenje fokusiraju na prioritet, a to je ta situacija. Kao takve, kao reakcija živog bića na neko značajno zbivanje u okolini živog bića, emocije su normalne i „neodvojive od živog bića koje ih osjeća“ (Milivojević, 2007, str.17). Ono što može biti problem, a da je vezano uz emociju je način izražavanja neke emocije (Milivojević, 2007). To se može pogledati kroz primjer:

Osoba sazna da joj kolega, s kojim inače ima dobar kolegijalan odnos, ne prenosi važne informacije koje se tiču uspješnog obavljanja neke zadaće na poslu. Ne zna razlog zašto se to događa, ali osobi to smeta jer joj je jako važno da svoje zadaće na poslu izvršava uspješno. Osjeća ljutnju. (Ljudi osjećaju ljutnju kad procijene da se netko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku njihovu vrijednost, da su sposobni suprotstaviti se tome i da na to imaju pravo. Svrha ljutnje je utjecaj na drugog da promijeni svoje ponašanje.) Moguća ponašanja osobe u navedenom slučaju, ukoliko se odluči obratiti kolegi, su:

  1. Dolazi do kolege i kaže mu/joj da je to saznao/la i pita razlog zašto. Najavljuje moguću opciju da će pitati nekog drugog da mu prenese bitne informacije.
  2. Dolazi do kolege sa psovkama i vikanjem te ga naziva kretenom.

Odnos emocija i ponašanja zapravo je sljedeći:

  1. ljudi koji se OSJEĆAJU na ISTI način mogu se PONAŠATI na RAZLIČITE NAČINE

    2. osobe koje se PONAŠAJU na ISTI način, mogu OSJEĆATI RAZLIČITE EMOCIJE

    3. osobe koje poistovjećuju emocije i ponašanje (emocija = ponašanje), vjeruju da se kad osjećaju neku emociju MORAJU ponašati na određeni način, odnosno otpisuju svoju mogućnost biranja reakcije/ponašanja:

Zapravo je ilustrirano vjerovanje da je emocija vrsta automatskog ponašanja, a istina je sljedeća: Svatko ima sposobnost izabrati kako će izraziti svoje emocije: postojanje neke emocije ne može biti opravdanje za neko neprihvatljivo ponašanje (Milivojević, 2007, str 31.) Dakle, kad se govori o emocijama i ponašanju te njihovom odnosu, suvremena psihoterapija polazi od tog „pravila“ koje uzima u obzir činjenicu da osjećati i ponašati se nije jedno te isto.

Osjećamo li emocije stalno? Ne. Ono što stalno osjećamo su osjeti koji nastaju djelovanjem različitih podražaja (temperatura, elektromagnetni i zvučni valovi, molekule zraka) na osjetne organe (oči, uši, nos, jezik, koža, unutarnji organi). Za razliku od njih, emocije se ne doživljavaju stalno, već samo u nekim situacijama, a to su one situacije koje su ljudima značajne. Emocionalne su reakcije zapravo rezultat podražaja sustava vrijednosti – emocije (i ugodne i neugodne) osjećamo samo onda kada smo na osnovu našeg sustava vrijednosti situaciju ili podražaj procijenili kao važnim. Da bi terapeut otkrio vrhovne vrijednosti u vrijednosnom sustavu određene osobe, klijentu postavlja pitanja poput: „Što je smisao vašeg života? Što vam je najvažnije u životu?“

Životni smisao je uvjerenje koje ljudi izgrađuju – on se ne pronalazi izvan sebe, nego su ljudi ti koji osmišljavaju ili ne osmišljavaju svoj život. Nitko ne može točno reći u čemu je objektivni smisao pojedinačnog života. Jedna vrsta patologije smisla života je sasvim izvjesna, a to je situacija kada se samo jedna vrednota izjednačuje sa životnim smislom. Određenje smisla života mora sadržavati više vrijednosti, a ne samo jednu jedinu. Kada je ugrožena najviša vrednota neke osobe, ona može tražiti oslonac u drugim životnim vrijednostima koje su također visoko u njezinom vrijednosnom sustavu. U svojoj knjizi „Smisao života“ Alfred Adler opsežno piše o navedenom ističući kako nijedno ljudsko biće ne može živjeti bez smisla i da postoji onoliko predodžbi o smislu života koliko je i ljudi.

Kada bi osoba bila bez vrijednosnog sustava, bila bi nesposobna osjećati emocije jer joj ništa ne bi bilo važno. Iz navedenog slijedi da je vrijednosni sustav osobe jedan od nužnih elemenata koji joj omogućuju osjećati emocije. Razumijevanje vrijednosnog sustava neke osobe je iznimno važno za razumijevanje njezina doživljaja sebe, drugih, svijeta i njezinog ponašanja. Sustav vrijednosti svakodnevno usmjerava ponašanje ljudi – ljudi su zadovoljniji i sretniji ukoliko žive u skladu s njim, a prema njemu biraju i prijatelje i životne partnere. 

..“kako ćete znati da ste dobro odabrali? Vrlo lako.. ukoliko ta osoba posjeduje Fundamentalne Vrline koje po Vašem mišljenju Vaš partner treba imati. I ukoliko ne posjeduje nijednu „deal breaker“ manu, nakon koje je po Vama svaka rasprava suvišna..Naravno, svatko ima pravo na vlastiti sustav vrijednosti..i te vrline i mane su sasvim individualne. Netko može visoko vrednovati duhovitost, a užasavati se ljubomore. Netko drugi može visoko vrednovati ljepotu, a užasavati se siromaštva. Netko može visoko vrednovati avanturu, a užasavati se statusnih simbola, dok netko drugi može željeti sasvim običan život, a bježati glavom bez obzira od nekonvencionalnog. Vrline i mane postoje samo u glavi promatrača..“

Dr.Vladimir Đurić

Vrijednosni se sustavi različitih osoba razlikuju, a svaka situacija u kojoj je ugrožena vrhovna vrijednost osobe predstavlja najveći mogući stres za tu osobu. Drugim riječima, osoba će osjećati najjače neugodne emocije kada procijeni da joj je ugrožena najviša vrednota, a najjače ugodne kad joj je najviša vrednota potvrđena. Nadalje, vrijednosni je sustav hijerarhijski organiziran. Kako se ljudi razlikuju, „univerzalnih recepata“ nema; osoba je slobodna izabrati ono što više odražava njezinu pravu prirodu.

Upravo je zbog navedenog rad na promjeni u sustavu vrijednosti jedan od najdelikatnijih postupaka u psihoterapiji. Motiv za promjenu u vrijednosnom sustavu klijenta je njegova patnja koja je posljedica posebno organiziranih vrijednosti, a uloga terapeuta je pozvati klijenta da uvidi vezu patnje, uvjerenja i vrijednosti, da preispita svoje vrijednosti i pomogne mu donijeti vrijednosnu odluku koja će rezultirati samostalnijim načinom života. Promjena hijerarhije vrijednosti mora biti rezultat klijentove svjesne odluke i spoznaje o posljedicama takve odluke u raznolikim aspektima njegova života.

Postavlja se pitanje koliko terapeut ima prava neke životne vrijednosti i izbore proglašavati manje vrijednim i pogrešnima u odnosu na neke druge.

Ili kako bi na istu temu slično rekao francuski književnik i filozof Albert Camus:

Dobro je prisjetiti se da su za oblikovanje ličnosti djeteta, odnosno njegovog referentnog okvira koji uključuje sustav vrijednosti vrlo važni utjecaji roditelja. (*Referentni okvir je naš sustav predodžbi o sebi, drugim ljudima i svijetu, odnosno naša reprezentacija stvarnosti. Njegova je funkcija pripisivanje značenja podražajima; ljudi ne reagiraju na podražaje iz stvarnosti kao takve već na svoju interpretaciju tih podražaja).

 Emocije kao ugodne i neugodne

S obzirom na hedonistički ton sve se emocije mogu podijeliti u dvije velike grupe: ugodne (zadovoljstvo, sreća, radost, ljubav, nada, povjerenje..) i neugodne (strah, ljutnja, tuga, ljubomora, zavist, zabrinutost…). Što se intenziteta emocije tiče vrijedi sljedeće pravilo: što se neka situacija opaža kao značajnija, to se osjeća intenzivnija emocija. Istraživanje je pokazalo da se neugodne emocije, u principu, osjećaju duplo intenzivnije od ugodnih (Schlosberg, 1954; prema Milivojević, 2016). Zapravo, neugodne su emocije „važnije“ jer su povezane s preživljavanjem i doživljajem ugroženosti (dok su ugodne povezane s kvalitetom života). Krajnja je svrha svake emocije, a osobito neugodnih, adaptacija promjenama u vanjskom svijetu: ili osoba uređuje svijet u skladu sa svojim referentnim okvirom ili uređuje svoj referentni okvir kako bi ga prilagodila svijetu. Koja je, dakle, svrha postojanja neugodnih emocija? One pokreću na akciju/ponašanje kojom/kojim ćemo se prilagoditi nastaloj promjeni; svaka je neugodna emocija svojevrstan stres koji nas pokreće na akciju prilagođavanja novonastaloj situaciji.

Suvremeni se zapadni čovjek, živeći u civilizacijskim blagodatima koje osiguravaju zonu užitka, sve više pomjera k infantilnom hedonizmu. Porasla je njegova osjetljivost prema svim onim situacijama koje izazivaju neugodne emocije, a smanjila se osjetljivost prema onim situacijama koje izazivaju ugodne osjećaje. Posljedica je toga da se neugodne emocije shvaćaju kao loše po sebi te se, kao takve, moraju izbjeći. S druge strane, ugodne je emocije sve teže izazvati. Neprestano se traže novi načini kako u što kraćem roku izazvati što ugodnije osjećaje. Velikim tehnološkim napretkom farmaceutske industrije i stvaranjem novih droga koje proizvode željena emocionalna stanja (izbjegavanje boli i neugodnih osjećaja ili izazivanje ugodnih osjećaja) suvremeni je čovjek dobio oruđe za direktno manipuliranje vlastitim osjećajima.

Važnost emocija najbolje oslikava i kratka tvrdnja da je konačni cilj svega što ljudi u životu rade – neka emocija. A od neugodnih emocija imaju tendenciju bježati/potiskivati/negirati ih. Srame se priznati da ih osjećaju i teško o njima s nekim razgovaraju.

Cilj psihoterapije nije da osobu dovede do nemogućeg stanja sreće već da joj pomogne da dostigne čvrstinu i mir u susretu s patnjom.

Carl Gustav Jung

Emocije i nastanak bolesti – važnost psihoneuroimunologije

Osim u navedenom, važnost emocija, odnosno njihovog izražavanja ogleda se i u činjenici da su kroz stoljeća postojanja medicine, mnogi liječnici shvatili da su emocije duboko upletene u nastanak i iscjeljenje bolesti. Kad su emocije potisnute, ta inhibicija razoružava tjelesne obrane od bolesti. Navedeno je predmet proučavanja psihoneuroimunologije – znanosti  o međusobnom djelovanju uma i tijela, neraskidivom jedinstvu emocija i fiziologije u ljudskom razvoju i životu u zdravlju i bolesti. Proučava načine na koje psiha – um i emocije – duboko utječe na živčani sustav tijela i time na naše imunosne obrane.

Gabor Maté, umirovljeni je mađarsko-kanadski liječnik, koji je nakon dvadeset godina prakse obiteljskog liječnika i iskustva u radu na palijativnoj skrbi, opsežno radio s ljudima koji imaju problem ovisnosti o drogama i druge veće probleme mentalnog zdravlja. U svojoj knjizi „Kad tijelo kaže ne“ piše:

  „U svojoj privatnoj ordinaciji obiteljskog liječnika primijetio sam iste obrasce kod svojih pacijenata oboljelih od multiple skleroze, upalnih bolesti crijeva kao što su ulcerozni kolitis i Crohnova bolest, sindroma kroničnog umora, autoimunih bolesti, fibromialgije, migrene, bolesti kože, endometrioze i mnogih drugih bolesti. U važnim područjima života gotovo nijedan moj pacijent s ozbiljnom bolešću nikad nije naučio reći ne. Kod svih je bilo prisutno skriveno potiskivanje emocija.“ (str. 19)

„Primijetio sam da mnogi oboljeli od zloćudnih bolesti naizgled automatski niječu psihičku ili fizičku bol i neugodne emocije kao što su ljutnja, tuga ili odbačenost.“ (str. 21)

Maté naglašava da veliku količinu neugodnih emocija izazivaju iracionalna nesvjesna uvjerenja čije se „tiranije ljudi trebaju osloboditi“:

  •  Moram biti jak (vjerovanje da se nikad ne treba tražiti pomoć; nikada ne priznati „slabost“)

Istina je da u životu postoje trenuci u kojima čovjek mora biti jak i trenuci u kojima čovjek mora biti „mekan“.

  • Ne smijem se ljutiti/Ako sam ljutit, nitko me neće voljeti

Kao što je ljudski osjećati ugodne emocije, ljudski je osjećati i neugodne. Svaki čovjek ima pravo osjetiti i izraziti i ugodne i neugodne emocije.

  • Odgovoran sam za cijeli svijet/ odgovoran sam za tuđe emocije

Većina ljudi vjeruje da događaji, situacije ili okolnosti same po sebi izazivaju emocije. Izjave poput “Kako me je iznervirao”, “Razbjesnio me svojim postupcima“, „Zbog nje se osjećam tužno i povrijeđeno” i sl. vrlo su česte. No je li to zaista tako? Mogu li događaji, situacije ili postupci neke osobe sami po sebi izazvati bilo koju Vašu emociju? Ako se netko ponaša loše prema Vama, znači li to da ta osoba nužno izaziva emociju ljutnje u vama? Jesu li  svi ljudi ljuti i ponašaju se agresivno kada se neko „loše“ ponaša prema njima? Naravno da ne. Različiti ljudi različito reagiraju na iste situacije, iste objektivne okolnosti. Zašto je to tako? To je tako zato što ljudi ne reagiraju na situacije kao takve već na značenja koja pridaju tim situacijama . Ono što je  važno jednoj osobi, ne mora biti važno i nekoj drugoj (već je gore spomenut odnos sustava vrijednosti i emocija).

Ovakva vrsta uvida vodi sljedećem: ako su značenja koja ja pridajem situacijama i događajima oko mene ono što uzrokuje kako se ja osjećam i što ja radim, onda to znači da samo ja mogu upravljati svojim emocijama i ponašanjima tako što mogu ta značenja mijenjati i ispravljati u skladu s mojim ciljevima.

  • Ne postojim ako ništa ne radim; moram opravdati svoje postojanje

Možda je došlo vrijeme da prestanete svojom radinošću fascinirati druge i da radite samo onoliko koliko vam je ugodno. „Čovjek koji se ne zna odmarati ne zna ni raditi.“ (rumunjska poslovica)

  • Nisam željen/mene se ne može voljeti

            Svako dijete (i odrastao čovjek) ima prirodno pravo postojati i biti voljen. Ta prava prvo

            osiguravaju roditelji, a zatim i šira zajednica (drugim riječima, ova su prava bezuvjetna).

  • Moram biti jako bolestan da zavrijedim tuđu brigu

Zdravlje je normalno ljudsko stanje. Imate pravo biti kontinuirano zdravi. Zašto to pravo ne bi koristili?

Dakle, kao odraz unutarnjeg nesklada, nijedna bolest nema samo jedan uzrok; psihološki i društveni čimbenici jednako su važni kao i tjelesni.

Maté smatra da je prvi korak u povratku prema zdravlju odricanje privrženosti onome što se naziva pozitivnim razmišljanjem. Kompulzivni optimizam („Uvijek razmišljam pozitivno“; „Nikad nisam dopustio da me obuzme pesimizam“ – police knjižara i mediji puni su takvih „pozitivnih“ metoda) jedan je od načina na koje ljudi sputavaju anksioznost da se s njom ne bi morali suočiti i temelji se na nesvjesnom uvjerenju da nismo dovoljno snažni izaći na kraj sa stvarnošću. S druge strane, pravo pozitivno razmišljanje započinje uključivanjem svih vidova stvarnosti u kojoj čovjek živi i vođeno je pouzdanjem da si čovjek može vjerovati da će se suočiti s cijelom istinom, kakva god ona bila. Za realistično se razmišljanje navodi da je pesimistično, a ono je zapravo spremnost da se razmotri što to sve ne funkcionira (Što nije u ravnoteži? Što sam zanemario?)

Drugo, manjak važnih informacija o nama i našoj situaciji jedan je od glavnih izvora neugodnih emocija i aktivatora tjelesnih stresnih reakcija. Natpis „SPOZNAJ SAMOG SEBE“ nalazimo još u dalekoj prošlosti (8.-3.st.p.n.e.) na Apolonovom hramu u Delfima. Prema Yalomu, samoistraživanje je proces koji traje cijeli život.

Poznavši bolje sebe, nećeš imati volje osuđivati druge.

Vladeta Jerotić

Umjesto zaključka

Zamislite studenta koji studira fakultet koji mrzi i nikako mu ne ide. I njegove roditelje koji ga sve više i više pritišću jer jednostavno „obiteljska ordinacija ne smije čekati“… Ili ženu koja se udala zbog njegovih novaca i ima panične napade pred svaki seks… Ili muškarca koji se oženio zbog njezine ljepote i tijela i sad je bijesan svuda, mimo kreveta (a i tamo nije više kao nekad…) Ili vrijednog i čestitog čovjeka u državnoj službi koji je depresivan zbog nepravde, besmisla i uzaludnosti truda… Ili lijenog i netalentiranog čovjeka u sportu ili glazbi ili bilo kojoj profesiji, koji se živ pojede zavideći boljima i uspješnijima, ne primjećujući sebe, smrtno uvrijeđen time što on nije taj Bogom dani… Ili vlasnika odlivenog mozga koji sad ima sve, ali nikad nije bio nesretniji i pije, da bi kad zažmiri imao osjećaj da je tu, gdje nije imao ništa, ali je imao to nešto

Ono što u navedenom treba mijenjati, uz prihvaćanje života takvog kakav jeste, su iracionalna uvjerenja. Uporan je to rad na sebi i mukotrpno putovanje k našim suštinskim ciljevima koji su ponekad mučni, neugodni i bolni i čine nas nakratko uzrujanim i uznemirenim. Međutim, taj je put jedini pravi i neophodno ga je preći na putu ka sreći, ispunjenosti i zadovoljstvu i životu sa smislom… A ti osjećaji i to saznanje su i jedina suštinska brana svakoj psihopatologiji…

..jer.. koji će k___ psihoterapija studentu koji je fasciniran medicinom;  emancipiranoj ženi sa novcem koji je sama zaradila u džepu; muškarcu koji obožava svaku boru i nesavršenost na za njega savršenoj ženi koja ga nasmijava po kišnim danima; sposobnom i ostvarenom poduzetniku…Profesionalcu u bilo kojem području koji se uspoređuje samo sa prethodnim verzijama sebe i stalno se „ažurira“… Ili čovjeku koji je otišao, shvatio surovu cijenu emigracije, shvatio što je zaista vrijedno i što baš njega čini sretnim, priznao iskreno sebi da je pogriješio; da se zaletio trbuhom za kruhom za prolaznim trivijalnostima pa se predomislio i vratio, pa sad može više cijeniti to malo kruha što jedino Ovdje ♥ ima baš takav okus i miris i služi se u specifičnoj atmosferi sa posebnim društvom za stolom…Njima je potrebno samo zdravlje i vrijeme… Ostalo će oni sve sami…Ne brinem se za njih uopće…Naprotiv… Ukoliko se ta drevna vještina usrećivanja samog sebe upornim prilagođavanjem života vlastitom sustavu vrijednosti pročuje…

Psihoterapeuti su u stvari ti koji bi se trebali zabrinuti… 🙂

Kada aktivno radimo na našem zacjeljenju i razumijevanju svoje nerazriješene prošlosti u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja, time ne koristimo samo sebi; tada koristimo jedni drugima, koristimo našoj djeci, našoj budućoj djeci i djeci naše djece. Na ovaj način – mi mijenjamo svijet.

Rachel Samson

Preporučena literatura:

Adler, A. (1989). Smisao života. Beograd: Prosvjeta.

Dweck, C.S. (2018). Mentalni sklop: nova psihologija uspjeha. Split: Harfa.

Maté, G. (2020). Kad tijelo kaže ne. Zagreb: Mozaik knjiga.

Milivojević, Z. (2016). Emocije. Zagreb: Mozaik knjiga.

Milivojević, Z. (2017). Psihologički spisi. Novi Sad: Psihopolis Institut.

Widdowson, M. (2011). Transakcijska analiza. 100 ključnih ideja i tehnika. Novi Sad: Psihopolis Institut.

Yalom, I. D. (2014). Čari psihoterapije. Novi Sad: Psihopolis Institut. 

FB stranica Dr.Vladimira Đurića: https://www.facebook.com/drvladimirdjuric

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarHana Mehonjić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Izabella Colić, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/401595254892881