Put ka sreći. Postoji li prečac?

By | 02-12-2020
  • 375
    Shares
Matea Blažević, mag. psych., autorica teksta

Kao studenticu, poznanica me pozvala da sudjelujem na susretu jedne  grupe u koju se uključila u tom periodu života. Grupa se okupljala oko učenja jedne vidovnjakinje, strankinje. Moja poznanica je grupu opisala kao “mjesto nevjerojatnih osobnih uvida koji vode ka sreći”. Zainteresirana i otvorena ka novim iskustvima, naravno, pristala sam.

Svi putevi ne vode u Rim

Po dolasku na susret, iznenadio me broj prisutnih. Bilo je ljudi raznih dobi, od adolescencije do osoba starije životne dobi. I svi su nekako bili koncentrirani na telefon. Naime, na početku svakog susreta zvali su “ energetsku centralu” koja je bila u drugoj državi. Zvali su kako bi energija iz centrale počela teći ka njima i njihovom susretu. Već u tom trenu bilo mi je jasno na kakvom mjestu se nalazim. Odlučila sam biti pristojna, ostati i promatrati.

Ideja grupe  (kako sam ju ja tada shvatila)  bila je prepisivanje učenja vidovnjakinje, nekih tisuću i nešto stranica, s namjerom da će učenje s tih stranica “raditi”  samo po sebi  za onoga koji prepisuje. Prepisivati se trebalo rukom i u istoj boji tinte.

Posebnu pažnju zaokupio mi je mladić u ranim dvadesetima, tada nešto malo mlađi od mene (iskreno, i sama sam tada bila balavica u nekim dvadesetima koja je mislila da je popila svu pamet svijeta). Evo što se dogodilo: mladić je prepisao skoro svih tisuću i nešto stranica, ali ne  u istoj boji tinte. Voditelj skupine upozorio ga je da mora sve ispočetka.  Do tada sramežljivi mladić počeo je imati jake tikove očima i kompulzivno dodirivati drvene površine u stanu gdje je bio susret.

Zvanje “energetske centrale” telefonom, karizmatični, ali hladni vođa skupine i sljedbenici koji prate upute po cijenu vlastitog mentalnog zdravlja…Wow, da, našla sam se na susretu kulta. Naizgled bezopasni kult s članovima koji prepisuju puno stranica vjerujući da će ih to dovesti do dubljih uvida te u konačnici, do sreće. Ovog se iskustva sjetim svakih nekoliko godina i svaki put sjetim se drugačijih detalja. Nema sumnje da je namjera svih ljudi na tom mjestu bila otkrivanje njihovog osobnog puta ka sreći, no jesu li je našli? I kakve veze ima prepisivanje tolikih stranica sa srećom?

Industrija Puta ka sreći

Izvor: YouTube

Vjerujem da ovakvih priča ima mnogo. Nebitno je radi li se o prepisivanju tisuću i nešto stranica (iako, moram priznati, priča je pomalo bizarna) o uklanjanju uroka, mijenjanju vlastite realnosti u vortexu ili osvještavanju da živimo u Matrixu. Put ka sreći  jedna je od najrasprostranjenijih i najbolje reklamiranih industrija današnjice. Tko od nas nije, barem povremeno, onako iz znatiželje, nasjeo na neki naslov na internetskim portalima koji nude instant bogatstvo/zdravlje/mršavije tijelo…Što god. Ideja da do željenog cilja, koji nas čini sretnima, dođemo brzo-jednostavno-lagano, toliko je primamljiva da kad vidimo reklamu, na djelić sekunde želimo povjerovati da je prečac do sreće moguć. Želimo vjerovati da je moguće da će netko umjesto nas odraditi onaj teški dio ili da će nam barem skratiti muku. Svi znamo staru izreku “bez muke nema nauke”, pa kako je onda moguće da naše vjerovanje u prečace i dalje preživljava?

Izbjegavanje odgovornosti kao bijeg od sreće

Jedno od mogućih objašnjenja jest da  vjerujemo da možemo izbjeći proces, a proces traje i često je bolan. Bolan je jer nas suočava sa svim onim što nam stoji na putu do sreće.  Da možemo biti samo sretni bez prepreka, jednostavno bismo to i bili, kako kaže jedna poslovica.

Putovanje ka sreći  suočava nas sa svim onim što bismo najradije izbjegli ili odradili automatski. Jedan od načina izbjegavanja nošenja s preprekama je i izbjegavanje odgovornosti time što radimo ono što nam je rečeno, npr. prepisivanje tisuću stranica ili nešto treće.  To je automatska radnja koju nam je netko drugi zadao, pa ako ne upali, ne snosimo sami odgovornost za svoju (ne)sreću, već, jednostavno, metoda nije upalila.

Sigurno ste već čuli ljude koji su uvjereni kako njima nema pomoći, sve su probali, ali ništa ne djeluje. To je stav lišen preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Osoba naizgled traži pomoć, ali tik ispod površine sabotira samu sebe time što se ne suočava s osjećajima koji čekaju da im se posveti. Osjećaji čekaju da budu prepoznati, imenovani i osjećani, a mi ih često izbjegavamo jer nisu uvijek ugodni. Naši osjećaji tako čekaju Godota. Tako možemo proživjeti cijeli život, vjerujući kako je sreća rezervirana za nekog drugog i u vječnoj nesretnoj potrazi za srećom.

Zapravo, to što izbjegavamo je neopisivo moćno i korisno. Nije bitno jesu li naši osjećaji ugodni ili neugodni, oni su jednostavno korisni. Emocije nas pokreću da nešto učinimo, posebno kada smo nezadovoljni s nekom situacijom ili osobom. Slično kao što je i povišena tjelesna temperatura signal upale u tijelu, tako i osjećaji mogu biti signal da nismo u ravnoteži te je potrebno nešto učiniti kako bismo se vratili u ravnotežu.

Emocionalna raznolikost, put prema otpornosti i zdravlju

U psihologiji postoji pojam emocionalna raznolikost. Odnosi se na imanje iskustva različitih osjećaja. Emocionalnu raznolikost možete zamisliti kao ormar, samo što umjesto odjeće na vješalicama vise razne emocije. Što ih je više u vašem ormaru (repertoaru), i ugodnih i neugodnih, i lepršavih i teških, to ste zdraviji, ili ako vam je tako lakše- pripremljeniji ste za sve vremenske prilike i neprilike.  Stvarajući mrežu nijansi osjećaja koje si dozvolite osjetiti, omogućujete si lakšu identifikaciju okolnosti koje su pokrenule te osjećaje. U prijevodu: što si više dozvolite da osjećate, raste vaš kapacitet.  Što vam je kapacitet za emocije veći, otporniji ste i mentalno zdraviji jer lakše prepoznajete što se to dogodilo oko vas da vas je navelo na neki osjećaj. Kad znamo što pokreće neki osjećaj, znamo kako tu situaciju možemo izbjeći ili ponoviti, ovisno o tome sviđa li nam se osjećaj ili ne.

Ovim pristupom emocijama mijenja se i pogled na sreću. Od očekivanja da sreću stalno aktivno osjećamo, i nezadovoljstva kad to očekivanje nije ispunjeno, naglasak se mijenja prema prepoznavanju slojeva osjećaja i stanja koja su već u nama, te razmišljanja kako ta stanja možemo inteligentno i s dobrom namjerom koristiti za sebe i druge. Sreća na ovaj način nije neki daleki cilj koji nam stalno bježi ili košulja koju nosi neki drugi čovjek. Nije niti Vortex niti Matrix. Na ovaj način uistinu možemo prepoznati sreću u nama samima, zajedno s odgovornosti, zajedno sa svim laganim i teškim osjećajima.

Pa možda napokon prestanemo vjerovati u jednoroge i “followati” sve druge koji su naizgled našli prečac do sreće. 

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., Sandra Zgodić, univ. bacc. psych.doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Danijel Turkan, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Put ka sreći jedna je od najrasprostranjenijih i najbolje reklamiranih industrija današnjice. Želimo vjerovati da će…

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 2. prosinca 2020.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.