Otkako sam posljednjih godina doživjela neočekivane događaje, na koje sam bila u potpunosti nepripremljena, gdje sam se osjećala bespomoćno i prožeta gubitkom kontrole, razmišljala sam o tome šta je to ustvari trauma. Sve ono što je izvan uobičajenog dometa iskustva osobe i što uključuje oblik gubitka, povrede ili prijetnje povredom, ulazi u definiciju traume. Iskustvo traume je staro koliko i ljudska vrsta, a riječ „trauma“ grčkog je porijekla što označava povredu, probadanje ili ranjavanje. Međutim, nauka o traumi je daleko mlađa i počela se razvijati krajem 19. vijeka, kad je, preko dva svjetska rata, formulisana dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) 1980. godine. Uzimajući sve ovo u obzir, mogu sigurno reći da sam upravo i doživjela traumu po njenoj definiciji. Ipak, ono što je izrazito teško u ovom vremenu jest i sama pandemija koronavirusa koja također podrazumijeva iskustvo koje izlazi van okvira očekivanog i normalnog u našim životima.
PTG – Posttraumatic growth i traganje za smislom
Iako se često ponavlja termin „novo normalno“, ja radije preferiram „novo nenormalno“, da nazovemo stvari njihovim pravim imenom. Ovakva situacija je kod većine, koji još nisu stigli proraditi svoja prethodna traumatska iskustva, djelovala kao dodatni okidač i rizični faktor za mentalno zdravlje. Dok se i sama suočavam i sa mnogim pozitivnim životnim promjenama koje se dešavaju uporedo sa pandemijom, jednostavno sam se zapitala da li postoje neki pozitivni učinci traumatskih iskustava. Da li postoji mogućnost da nas ista dovedu do rasta? Da li postoji mogućnost da doživimo unutarnju transformaciju uprkos njima i čak, zahvaljujući njima? Ovakva promišljanja dovela su me do termina „posttraumatski rast“ (PTG – posttraumatic growth) koji su skovali psiholozi Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun sredinom 1990-ih godina. Oni tvrde da se rast i oporavak poslije traume javljaju u pet oblasti: poštovanje života, odnos sa drugima, nove mogućnosti u životu, lična snaga i duhovna promjena. Odnosno, pojedinci poštuju više ono što imaju i mijenjaju se životni prioriteti. U toku traumatskog iskustva shvataju ko su im pravi prijatelji, i s onima koji ostaju u njihovim životima razvijaju još bliže i intimnije odnose. Nakon traume, osobe mogu biti empatičnije i željeti više pomagati drugima. Također, kao rezultat borbe sa traumom, pojedinci razvijaju nova interesovanja i prepoznaju nove mogućnosti, postavljaju nove lične ciljeve te kod nekih dolazi do promjena posla ili životno usmjerenje može biti potpuno promijenjeno. Tokom borbe sa traumom, osobe se upoznaju i sa svojim skrivenim potencijalima i postaju svjesni svoje lične snage i moći jer osjećaju da su prošli kroz najgore što znaju i bez obzira šta se dogodi, moći će izaći nakraj s tim. Procesuiranje traumatskog događaja vodi ka potrazi za novim smislom i svrhom koji će moći objasniti traumatski događaj. Osoba može tražiti ličnu egzistencijalnu istinu. U ovom dijelu traganja za smislom i istinom, uvijek se vraćam na neurologa i psihijatra i utemeljitelja logoterapije – terapije smislom, Viktora Frankla, koji je i sam preživio četiri koncentraciona logora i izgubio većinu svoje porodice, a uprkos tome našao smisao.
U svojoj knjizi „Kako pronaći smisao života“ Frankl navodi primjer žene koja ga je pozvala u tri ujutro govoreći da se želi ubiti. Viktor je s njom razgovarao pola sata pokušavajući je kroz razne argumente ubijediti da to ne učini. Ona je potom rekla da se neće ubiti i da će doći u njegovu ordinaciju. Dalje on kaže: „Ali, kada me je posjetila, ispostavilo se da je nije impresionirao nijedan od argumenata koje sam joj bio ponudio. Jedini razlog zašto je odlučila da se ne ubije bio je to što sam ja, umjesto da se naljutim zato što me uznemirava usred noći, strpljivo saslušao i pola sata razgovarao s njom, a ona smatra da svijet u kome tako nešto može da se dogodi mora biti vrijedan da se živi u njemu.“ Na neki način, ovo je za nju bio smisao: život u kojem i dalje ima ljudske topline jest vrijedan da se živi. Frankla je jednom prilikom jedan profesor pitao i o determinizmu i koliko on u to vjeruje. Frankl se na to osvrnuo da iako je on neurolog i psihijatar te je svjestan jednog dijela na koji ne možemo uticati, on više vjeruje u čovjekovu slobodu volje, budući da je preživjeli logoraš i da je bio svjedok neočekivanih razmjera do kojih čovjek jeste i uvijek će biti sposoban za suprotstavljanje i hrabrost, čak i u najgorim uslovima. On smatra da je distanciranje, čak i od najgorih uslova, jedinstvena ljudska moć. Slično kao što je heroizam distanciranje od teških uslova, tako je i humor jedna vrsta jedinstvene ljudske moći. I sama mogu reći da mi je humor pomogao u najtežim trenucima čekanja da prođu hemoterapije, kao i višesatna operacija meni bliske osobe. To je doslovno bilo distanciranje i ispuštanje negativne energije kroz ventil smijeha.
Skrivena svrha mraka i duboko individualno restrukturiranje
Ono što se meni javlja kao slika posttraumatskog rasta na neki način jeste i put Sidarte, odnosno Bude. Prekretnicu u Budinom životu predstavljalo je suočavanje sa negativnom stranom ljudskog života: s bolešću, starošću i smrću. Dotad, Sidarta je živio u svom dvorcu, u raskoši i zadovoljstvu, potpuno nesvjestan vanjskog svijeta. On je susreo svetog čovjeka koji se povukao tražeći istinu i to je nagnalo Sidartu da napusti svoju porodicu, svoje posjede i svoje prinčevsko ime te je tražio odgovore od hinduističkih učitelja i gurua. Živio je dugo i u meditaciji, postu, jogi i samoodricanju ali i dalje nije doživio prosvjetljenje, dok nije pronašao takozvani Srednji put. Poslije njega je doživio nirvanu, stanje savršenog mira slobodno od svih žudnji i patnji. Ipak, on nikad ne bi ni krenuo na taj put da se u njemu nije desila preobrazba poslije susreta sa patnjom, bolešću, starošću i smrću. Ako bih uzela u obzir dubinsku psihologiju Carl Gustav Junga, moglo bi se reći da je Sidartin arhetip jastva iz kolektivnog nesvjesnog bio pokrenut, kao neki okidač, vanjskim susretom sa Patnjom i Boli. U djelu „Čovjek i njegovi simboli“ koje je uredio Jung, u svom poglavlju, M.L. von Franz govori o tom suočavanju sa našim nesvjesnim, spominjući da čovjek kad traga, traži nešto što je nemoguće naći ili o čemu se ništa ne zna te je u tim momentima svaki dobronamjeran i razuman savjet potpuno beskoristan – prijedlozi za odmor, druženje, hobije i slično. Ništa od toga ne pomaže ili pomaže vrlo rijetko. On kaže: „Izgleda da djeluje samo jedna jedina stvar, da se okrenemo u pravcu nadolazećeg mraka, bez predrasuda i sasvim otvoreno, i da pokušamo da otkrijemo šta je njegov tajni cilj i šta on hoće od nas.“ On smatra da je skrivena svrha mraka koji se približava najčešće nešto tako jedinstveno i neočekivano što možemo otkriti pomoću snova i fantazija koji izviru iz nesvjesnog. Kad se suočimo sa svim tim slikama i sa svojim mrakom, „tada moramo da otpočnemo proces, gutajući sve vrste gorkih istina.“
Također, i psihologinja Judith Neal je proučavala 40 ljudi koji su proživjeli „posttraumatski rast“ nakon teških životnih događaja kao što su ozbiljna bolest, iskustva blizu smrti, razvod ili gubitak zaposlenja. U početku, većina njih imala je iskustvo „crne noći duše“ i njihove prijašnje vrijednosti su bile dovedene u pitanje a život im više nije imao smisla. Zatim su i oni prošli kroz fazu duhovne potrage pokušavajući naći smisao u onome što im se dogodilo i naći nove vrijednosti. Kad su pronašli nove principe po kojima žele živjeti, ušli su u fazu duhovne integracije kad su to i primijenili, našavši novo značenje i svrhu u životu. Posttraumatski rast predstavlja rezultat dubokog individualnog restrukturiranja, jer se u svjetlu traumatičnog iskustva destabiliziraju neke kognitivne sheme i razumijevanje svijeta pojedinca je uzdrmano te je dovedeno u pitanje njegovo tumačenje svijeta. Tu se radi o suočavanju sa novom bolnom stvarnošću i pokreće se proces dekonstrukcije i rekonstrukcije perspektiva osobe, a to dovodi do pozitivnijih i funkcionalnijih pogleda na svijet.
EMDR – brze slike sjećanja kroz prozor voza suočavanja
Da li patnja i bol zaista imaju neku vrijednost? Ova ideja da su lični rast i otpornost tipični ishodi životnih nevolja može biti problematična jer nam to govori da je patnja dobra, a da su ljudi koji su doživjeli traumu jači od onih koji nisu. Odnosno, rast i ne treba zamišljati kao cilj za sve ljude pogođene traumom. Mnogim ljudima je i povratak na ono što su bili prije dovoljno ambiciozan cilj. Ono što može pomoći u proradi same traume, pored uobičajenih psihoterapijskih metoda jest i naučno utemeljena metoda psihoterapije nazvana EMDR, što znači (Eye Movement Desensitization and Reprocessing Therapy) – terapija pokretima očiju kroz desenzitizaciju i reprocesiranje. O čemu je tačno riječ, i ko je osnovao ovu metodu? Amerikanka Francine Shapiro otkrila je ovu metodu sasvim slučajno šetajući parkom i razmišljajući o svojim problemima. Uočila je da je u trenutku kad joj je problem došao u misli spontano pravila pokrete očiju lijevo-desno i da su misli nestale, a kad su se ponovo vratile, bile su izmijenjene i sa manjom emocionalnom snagom. To znači da se ova terapija zasniva na brzim pokretima očiju. Zašto se ovo radi i kako djeluje? Kad osoba doživi jaku traumu, čini se da dolazi do promjena u ravnoteži u živčanom sistemu, te informacija biva pohranjena na neurološkom nivou u svom ometajućem stanju. To se ispoljava kroz noćne more, flashback i ometajuće misli. Kroz EMDR, osoba dovodi u sjećanje prvobitni traumatski događaj, govori koju emociju doživljava, i gdje je tačno u tijelu osjeća te ispoljava negativnu misao koju veže uz to. Potom se počinje sa pokretima očiju ili sa drugim vidom stimulacije obje hemisfere mozga (tapkanje po oba dijela tijela ili zvučna stimulacija). Nakon toga, osoba počinje da se prisjeća svih prijašnjih događaja koji su izazivali istu emociju i istu misao kao prvobitni događaj te se velikom brzinom po neurološkim putevima dolazi do adekvatnog razrješenja. Do ovog razrješenja dolazi jer su obje hemisfere mozga aktivirane stimulacijom te do obrade emocionalnih, tjelesnih i kognitivnih informacija dolazi mnogo brže nego u klasičnoj terapiji. U konačnom prikladnom rješenju, traumatsko iskustvo je iskorišteno na konstruktivan način i integrirano u pozitivnoj kognitivno-emocionalnoj shemi te osobe. EMDR je poput vožnje vozom, gdje kroz prozor voza velikom brzinom gledamo sve slike svojih sjećanja, put nam izgleda bolan i mračan, ali onda izlazimo iz tunela, preporođeni i obnovljeni.
Dakle, ne mora i ne može svakome ko je doživio traumu cilj biti rast i potpuno dekonstruisanje perspektiva, prolaženje duhovnih faza i pronalaženje novog životnog smisla. Čitav taj put ovisi o samom pojedincu. Ovisi o njegovim zaštitnim faktorima, podršci koju ima, ali i optimizmu, rezilijentnosti i pozitivnosti koju je ta osoba već imala. U nekim istraživanjima u kojima su učestvovale žene sa rakom dojke, o pozitivnim promjenama usljed iskustva bolesti izvijestile su većinom mlađe žene u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, intrinzično religiozne i sa intrinzičnim lokusom kontrole. Sve to je bilo više povezano sa razinom doživljenog posttraumatskog rasta.
Što se tuga dublje ureže u tvoje biće, više radosti možeš primiti
Pjesnikinja i autorica Nikita Gill kaže: „Neki ljudi prežive i pričaju o tome. Neki prežive i šute. A neki prežive i kreiraju. Svi ostali se suočavaju sa nezamislivim bolom na svoj način i svako ima pravo na to bez ikakve osude. Zato sljedeći put kada budete gledali u nečiji život s ljubomorom, zapamtite – Vi možda ne biste uopće mogli izdržati ono što ta osoba ovog trenutka trpi dok pored vas samo sjedi i šuti…“ Sasvim je uredu uvažiti potpuno različite načine reagiranja i prorade traumatskog iskustva. Ipak, budući da se većinom govori o tome kako nas bol slomi, a malo je znano o posttraumatskom rastu kao mogućoj opciji izlaza, važno je znati da imamo mogućnost da se distanciramo, da pokažemo otpor i heroizam o kojem je govorio i Viktor Frankl. Trenutno je mnogo ljudi pogođeno i samom pandemijom koronavirusa: što kroz gubitak posla, razvod, udružene bolesti, operacije i brigu za bliske ljude iz ranjivih skupina, ali i gubitke voljenih. Sve to zaista jesu iskustva koja prevazilaze okvire uobičajenog i samim tim potencijalno izazivaju doživljaj traume.
Njemačka riječ „Traum“, što me asocira na traumu, znači „san“. Možda možemo proći kroz tamne kutke naših duša, odsanjati ih iznova i iznova i pronaći svoj novi san. Možda možemo izabrati da se suprotstavimo i da živimo uprkos „novom nenormalnom“, da sve što je potpuno izokrenuto u našoj slici stvarnosti iznova dekonstruišemo i pronađemo novi način da ispričamo sebi priču svog života. Možda možemo izabrati da ne budemo žrtve sudbine već kreatori načina kako vidimo svoje sudbine, pronalazeći nove načine da nastavimo živjeti dalje. Možda možemo, kao Sidarta, uprkos i upravo zbog susreta sa bolnim slikama života oko nas, pronaći našu nirvanu i našu novu snagu za život bez patnje. Ne bez patnje – nego uprkos patnji. U knjizi „Prorok“ Khalil Gibran je rekao: „Što se tuga dublje ureže u tvoje biće, više radosti možeš primiti.“, a slično govori i Jalaluddin Rumi: „Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe.“ Kroz tumaranje mračnim hodnicima života, ne dozvolimo da nas ophrva njegova težina, nego je proživimo i pustimo da prođe kroz nas i budimo sigurni da će, jednom kad sve ovo prođe, naše „normalno“ nama biti mnogo vrjednije nego što je ikad prije bilo. Više ćemo se radovati sitnicama i više ćemo se voljeti, grliti i cijeniti naše razgovore, susrete licem u lice i sve što smo nekad podrazumijevali. Taj put nije lagan niti se dešava dok pucnemo prstima, on jeste zaista težak i na trenutke neizvjestan, ali kroz upornost, otpor i proživljavanje, mi ćemo ponovo biti oni stari i možda ćemo biti i NOVI, narasli i preobraženi.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., Danijel Turkan, mag. psych., Sandra Zgodić, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Ivana Blašković, univ. bacc. psych.