Kao što nam socijalna psihologija već godinama uspješno demonstrira; ljudi su sugestibilni. Ne samo neki ljudi nekada, nego većina ljudi gotovo cijelo vrijeme. Između ostalog ta izrazita sugestibilnost je jedan od razloga zbog kojeg smo često toliko daleko od onog racionalnog ideala kojemu svi težimo. Uz to i loše procjenjujemo vjerojatnosti, vrednujemo subjektivna iskustva puno više od znanstveno dokazanih činjenica, brzopleti smo u stvaranju uvjerenja i još tvrdoglaviji kada ih treba promijeniti. Ono što sada zasigurno znamo je da u svemu tome prste ima naša evolucijska povijest i iz nje je proizašla psihološka konstitucija s kojom se, eto, moramo nositi. No, iako se takva tvrdoglavost, brzopletost i iracionalnost odnosi na nebrojene situacije iz svakodnevnog života, jedna domena posebno „upada u oči“’, a to su paranormalna vjerovanja. Vjerovanja u nadnaravno; u stvari za koje ili prilično sigurno znamo da ne postoje ili za koje imamo jako malo objektivnih razloga da vjerujemo da postoje, spadaju pod kategoriju onoga što nazivamo paranormalnim vjerovanjima. Teorija o tome zbog čega smo skloni takvim vjerovanjima je bilo puno, no tek nedavnim doprinosima evolucijske i kognitivne psihologije čini se da se nazire objašnjenje kako je točno tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja.
Paranormalno tebi, sasvim normalno meni
Od duhova i opsjednutih kuća do horoskopa i na kraju i religija, sva istraživanja paranormalnih vjerovanja posljednjih desetljeća dosljedno pokazuju kako čak tri četvrtine stanovništva usvaja barem jednu formu paranormalnih vjerovanja. Niti Hrvatska tu nije iznimka (Marinović-Jerolimov, 2005). Iako se definicije razlikuju jasno je kako pojam paranormalna vjerovanja obuhvaća mnogo različitih fenomena. Neki od najčešće korištenih upitnika paranormalnih vjerovanja mjere sve od vjere u zagrobni život do vjerovanja u uroke, vještice, male zelene pa čak i Jetija. Ono što karakterizira sva ta vjerovanja jest prvenstveno da njihova istinitost ili postojanje nisu empirijski dokazani, te da proizlaze iz šire ne znanstvene zajednice kao „zdravorazumski“ napor razumijevanja prirodnih fenomena koji se percipiraju kao „neobjašnjivi“ ili „neobični“.
Evolucijski gledano
Iako njezine korijene možemo naći već u radovima samog Darwina (1859, 1871), evolucijska psihologija se tek u zadnja tri desetljeća uspostavila kao značajna nova teorijska perspektiva unutar psihologije. Cilj evolucijske psihologije bismo ukratko mogli opisati kao ujedinjavanje sadašnjih problema psihologije i osnovnih principa suvremene evolucijske teorije. Kako danas znanosti, od paleontologije i geologije do komparativne anatomije i molekularne genetike, neovisno jedna od druge ukazuju na evolucijsku povijest života na zemlji, progresija psihologije u tom smjeru bila je neizbježna. U tom pothvatu objašnjavanja i razmatranja psiholoških problema kroz prizmu evolucijske teorije istraživači su se rano susreli i sa jednom od velikih zagonetki ljudskog ponašanja, a to je sklonost ka stvaranju čvrstih uvjerenja o postojanju natprirodnih entiteta. Naime, kako je na nebrojeno mnogo načina naš mozak optimalno dizajniran (procesom evolucije naravno), jaka potreba za stvaranjem tih naoko iracionalnih paranormalnih uvjerenja se predstavlja kao izazov evolucijskim psiholozima. Evolucijski pristup ovom problemu prvi puta ponovno susrećemo kod Darwina, a i u okviru psihologije se razmatra od njezinih samih začetaka s radovima Williama Jamesa kojeg pamtimo kao začetnika socijalne psihologije, no i puno prije kroz filozofe, poput Spinoze ili Humea. Iako su od tada mnoga djela, kako filozofa tako i psihologa, pomogla u prepoznavanju nekih uzroka paranormalnih vjerovanja i svrhe koju takva vjerovanja ispunjavaju, tek suvremene spoznaje iz područja biologije, kognitivne psihologije i arheologije oživljavaju interes za evolucijsku perspektivu. U posljednjih dvadesetak godina sve se više pažnje posvećuje otkrivanju univerzalnih kognitivnih mehanizama u pozadini naših reprezentacija nadnaravnih entiteta, vjerskih rituala pa čak i organizacije moralnih i religijskih sustava, te njihovu ulogu u kontekstu prirodne i seksualne selekcije.
Pa dobro onda evolucijo, ako si tako pametna, otkud ta neznanstvena vjerovanja i zbog čega čovjek nije postao intuitivni empirist, naturalist i skeptik?
«…čim su se djelomično razvile važne komponente imaginacije, čuđenja i znatiželje uparene sa moći rezoniranja, čovjek će prirodno težiti razumijevanju svijeta koji ga okružuje, te će početi spekulirati o svom postojanju».
Darwin (1871)
Još je Darwin (1871) u svom Podrijetlu čovjeka primijetio kako antropološke studije toga vremena, iako ne nailaze na univerzalnost vjerovanja u primjerice omnipotentnog boga, od razvijenih kultura do lovačko sakupljačkih plemena, svugdje bilježe neke forme praznovjerja, to jest vjere u nevidljive, duhovne čimbenike. Darwin taj fenomen interpretira kroz potrebu ljudskih bića za razumijevanjem svijeta koji ih okružuje i time opisuje ponajprije spoznajnu funkciju paranormalnih vjerovanja. Međutim, ona nije jedino objašnjenje. Danas je većinom postignut konsenzus oko tri glavne funkcije koje takva vjerovanja zadovoljavaju u društvu (Dennet, 2006). Prva je bez sumnje utjeha kod patnje, boli ili straha, i to posebice od smrti. Druga, objašnjavajuća svrha jest ta da pojednostavljujući prirodu daju smisao životnim događajima. Naposljetku, paranormalna vjerovanja integrirana u religijske sustave potiču grupnu suradnju, te ih se od strane takvih sustava čak i postulira kao nužni eksternalni kompas potreban da bi društvo funkcioniralo. Ipak, ne smijemo pasti u zamku preranog zadovoljavanja znatiželje i odustati od traženja daljnjih objašnjenja. Konkretno, u kontekstu evolucijske psihologije, iako postoji konsenzus da se tendencija ka paranormalnim vjerovanjima pojavila relativno rano u evoluciji naše vrste, ne postoji slaganje oko točnih mehanizama koji su vodili evoluciju tog našeg, paranormalnom sklonog, mozga. Možemo li govoriti o adaptaciji, zbog svih gore navedenih i potencijalno korisnih funkcija, ili su paranormalna vjerovanja tek nusprodukt nekih drugih adaptivnih karakteristika našeg uma? Čini se da su obje interpretacije barem djelomično u pravu, a kako bi otkrili evolucijske korijene paranormalnih vjerovanja potrebno se vratiti na sam početak.
Povratak korijenima
Prisjetimo se ranije navedenog Darwinovog zaključka da koncepti o nadnaravnom „čuče“ u umovima ljudi različitih kultura, rasa i statusa. Dobar prvi korak u razumijevanju tog fenomena bi stoga svakako bilo razumijevanje kognitivnih mehanizama koji ih skrivaju. Upravo na tom tragu, zanemarujući sve raznolike manifestacije i specifičnosti paranormalnih vjerovanja te usmjeravajući pažnju na njihove zajedničke karakteristike, uzbudljive i inovativne studije kognitivne psihologije, religije nam sada prilično dosljedno ukazuju kako ti univerzalni koncepti (poput primjerice duhova ili duša) odgovaraju savršeno određenim evoluiranim karakteristikama ljudske kognitivne arhitekture. Ta podudarnost ih čini toliko dostupnima našem umu, toliko jednostavnima za pamćenje i što je najvažnije, toliko važnima u trenucima kada se borimo da stvorimo smislenu sliku svijeta koji nas okružuje, da ih je gotovo nemoguće isključiti. I vrijeme je da ih upoznate.
Privedite osumnjičene
Jedan od pionira u polju kognitivne znanosti religije, Pascal Boyer,preduvjetom za razvijanje vjerskih reprezentacija postulira ono što nazivamo teorijom uma ili intuitivnom psihologijom. Definirana kao atribucija svjesne namjere nekom organizmu, i simuliranje mentalnih stanja tog organizma kako bi se stvorila predodžba o njegovim vjerovanjima i namjerama, teorija uma pokazuje sve naznake evolucijske adaptacije. Kao primarni razlog razvoja te naše sposobnosti da vidimo druge osobe kao osobe, da percipiramo svoj, ali i druge umove i da razumijemo emotivne i kognitivne procese koji se u njima događaju, jest omogućavanje učinkovitijeg predviđanja ponašanja predatora i lovine. Uz to, povećanje veličine grupe i stabilnija interakcija između jedinki koja je davala velike evolucijske prednosti našim precima, stavila je i veće zahtjeve na poznavanje namjera drugih pripadnika naše grupe. Naravno, primijetit će te da i druge životinje predviđaju na koji način će se, primjerice, lovina ponašati i to je svakako istina. No ono što karakterizira naše predviđanje tuđeg ponašanja nije samo uparivanje korisnih reakcija sa ponašanjem evolucijskih protivnika, već i dublje razumijevanje namjera tog ponašanja. Ona nam danas, primjerice, omogućava da razumijemo kako će naše ponašanje pred našim nadređenima ili potencijalnim partnericama/partnerima utjecati na naš status, ali isto tako i da uživamo u filmovima ili, recimo, sapunicama. Mi smo tako jedini organizmi koji se mogu uzbuditi oko ideje da Alehandro ne zna da ga je Maria prevarila sa Hoseom, koji pak ne zna da je ona u vezi sa Alehandrom koji mu je ujedno i najbolji prijatelj. Iz ovog primjera nam može biti jasnije i kako se neke evolucijski korisne adaptacije ponekad manifestiraju na potpuno beskorisne načine, te kako bi ovdje govoriti o adaptaciji za gledanje sapunica ili adaptaciji za paranormalno bilo malo preuranjeno.
Ali to nije sve!
Ono što moramo primijetiti je kako nam ta sposobnost ne pruža samo bolje predviđanje ponašanja protivnika ili plijena (ili gledanje sapunica), već nam omogućuje da „projiciramo“ te iste umove na potpuno prirodne i nežive pojave kada su podražaji dovoljno dvosmisleni te da objašnjavamo ponašanja životinja i ljudi kao nešto vođeno unutarnjim osobinama (npr. vjerom, namjerama i emocijama ). Tako nam odjednom šuškanje u mraku ili bolest koja je zapala člana naše obitelji, više nisu vjetar ili statistička vjerojatnost, već produkt nečijeg djelovanja ili većeg plana. Otkrivanje tog mehanizma otvorilo nam je sasvim nove perspektive kod razumijevanje naše sklonosti paranormalnom, a rezultati studija na tom području su ukazali na neke zapanjujuće rezultate i dali, barem djelomično, odgovore na vječna pitanja o podrijetlu duhova ili duša.
Primjerice, kada se pitamo od kuda nam dolazi koncept omnipotentnog, sveznajućeg boga, mnogi će uperiti prstom na proces socijalizacije ili adolescentskog traganja za smislom života. Neki će možda tražiti odgovor u nekom duhovnom, nematerijalnom, dijelu našeg organizma. Većina religijskih sustava je razvila složene teološke teorije kako bi uklopile sva odstupanja od onoga što smatramo normalnim fizikalnim zakonima u naše shvaćanje nadnaravnih bića, dajući time privid izrazite kompleksnosti takvih ideja. No čini se da su osnovne postavke nadnaravnog toliko jednostavne da bi ih i dijete moglo razumjeti. Štoviše, čini se da ih djeca bolje razumiju. Treba napomenuti da se ovu ideju djece kao intuitivnih teista nikako ne bi trebalo iskorištavati kao argument za postojanje boga na način na koji neki prominentni hrvatski teolozi to vole činiti. Ako išta, ti nalazi govore o našoj intuitivnoj naivnosti, o početnim ograničenjima naše svijesti i o složenosti procesa formiranja teorije uma.
Eksperimentalna priroda teorije uma
Naime, pogledajmo klasičan eksperiment teorije uma koji prikazuje dvoje ljudi. Nazovimo ih Petra i Lana. Lana ostavlja loptu u košari i napušta prostoriju. Dok Lane nema, Petra premješta loptu u drugu kutiju nakon čega se Lana vraća. Pitanje u testu je gdje će Lana misliti da se lopta nalazi. Odgovor je očit, zar ne?
Barretti suradnici (2001) su, koristeći metodu prijašnjih istraživanja teorije uma, u seriji eksperimenata pokazali kako djeca do tri godine starosti pretpostavljaju da su tuđa znanja i percepcije odraz onoga što ona sama znaju o stvarnosti. Djeca do pet mjeseci čak percipiraju ljude kao slobodne agente neograničene fizičkom formom, pripisujući im intuitivno kvalitete vrlo slične onome što bi kasnije nazvali nadnaravnim – dakle sposobnost prolaska kroz zidove, nestajanje itd. Međutim, kako dijete raste, sve više znanja o funkcioniranju svijeta se postepeno integrira u naš kognitivni sklop. Tako primjerice, ako trogodišnjak zna da je Petra loptu premjestila u drugu kutiju, on pretpostavlja kako će toga biti svjesna i Lana, njegov kućni ljubimac, njegova mama ili bog. Taj odgovor je tada točan (teološki govoreći) samo za boga, no netočan za Lanu ili bilo kojeg drugog čovjeka ili stvorenje. Do pete godine, međutim, većina djece percipira kako vjerovanje može biti netočno, te kako će Lana misliti da se lopta nalazi tamo gdje ju je ostavila, a ne gdje je bila premještena. Drugim riječima, teorija uma se u potpunosti formira oko pete godine i ograničenja drugih bića kao svjesnih organizama postaju jasna. No, isto tako onaj početni dio „naivnog“ preklapanja ostaje aktivan tokom cijelog života omogućujući nam da prihvatimo nadnaravne koncepte. Ukratko, istraživanja s teorijom uma su nam ukazala prvenstveno na urođenu sposobnost percepcije nadnaravnih koncepata, te kako nije potrebno tražiti izdvojene kognitivne mehanizme, složene i nadnaravne kognitivne sposobnosti ili „božji gen“ kako bi udomili tu našu osobinu.
Umjesto zaključka
Suvremena kognitivna istraživanja religioznosti većinom prate ne-adapcionističku doktrinu, naglašavajući kako je religioznost definirana specifičnim setom afektivnih, socijalnih i kognitivnih osobina evoluiranog mozga te da mozak nije evoluirao specifično kako bi što učinkovitije usvajao paranormalna vjerovanja. Stoga, taj aspekt naše kognicije nije evolucijska adaptacija per se, već produkt složenog evolucijski oblikovanog krajolika koji određuje kognitivne, emocionalne i fizičke preduvjete ljudske interakcije (Atran, 2002). Na isti način na koji se prirodno usvaja jezik, kao interakcija kognitivne pripremljenosti te izloženosti sociolingvističkom okolišu (Pinker, 2002), naši temeljni kognitivni procesi te izloženost društvenom okolišu mogu uvelike objasniti i našu sklonost nadnaravnom.
Čini li to naš svijet manje čarobnim i zanimljivim? Apsolutno ne. Upravo suprotno. Odbacujući takva finalistička objašnjenja, putem znanosti smo uspjeli skinuti zastor koji je dugo stajao između nas i razumijevanja naše prirode. Tek sada shvaćamo kakvo blago se krije u našem evolucijskom naslijeđu i iz dana u dan, pomoću znanstvenih napora, ispisujemo sve preciznije i detaljnije upute za razumijevanje i uporabu tog našeg uma iz kamenog doba. Naposljetku, usporedimo li um i mišljenje sa sviranjem instrumenta, nadamo se da će zbog ovakvih napora buduće generacije sve manje vremena trošiti na učenje sviranja, a sve više na pisanje predivnih melodija koje čekaju da budu otkrivene.
Literatura
Atran, S., (2002). In gods we trust: the evolutionary landscape of religion., Oxford: Oxford University Press.
Barrett, J.L., Richert, R.A., Driesenga, A. (2001). God’s beliefs versus mother’s: The development of nonhuman agent concepts. Child Development, 72, 50-65.
Boyer, P.,(2001). Religion explained: the evolutionary origins of religious thought., New York: Basic Books.
Darwin, C.R. (1859), On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life, London: Murray.
Darwin, C.R. (1871). The Descent of Man and Selection in Relation to Sex. London: Murray.
Dennett, D.C. (2006). Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon. New York: Viking Penguin
Pinker, S. (2002). The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature. New York: Viking.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Danijel Turkan, mag. psych. i Maja Batorek, univ. bacc. psych.