Idealna slika za „postati“ na Instagram – sjedim u parku/kafiću/uz bazen/predivno uređenom dnevnom boravku, okružen prijateljima, prekrasno smo obučeni, smijemo se i zabavljamo kao nikad u životu.
Brojni su Instagram profili prepuni takvih slika. Koje su, doduše, često namještene, ali izgledaju prekrasno. I to nam dovoljno govori o tome što je „must have“ u socijalnom životu – puno prijatelja, izlasci, druženja, zabava. Ako netko, kojim čudom, živi prosječnim životom i ne provodi svaki slobodnu sekundu na taj način, stvara se dojam neuspješnosti, kao da nešto nismo dobro napravili kada iz našeg života i naše svakodnevnice ne možemo napraviti takve lijepe fotografije.
Drugim riječima – nemamo li bogat socijalni život prepun raznih dogodovština, onda smo usamljeni, a ako smo usamljeni onda nešto nije u redu s nama. Pritisak za stvaranje idealne socijalne slike posebno je velik u adolescentnim godinama i godinama mladosti, a u kasnijim godinama ipak opada – formiraju se neke druge vrijednosti kojima procjenjujemo kvalitetu svog socijalnog života, a to definitivno nije broj prijatelja i poznanika. I možda malo više cijenimo samoću, nego što smo to činili ranije.
Orlovi lete sami
No, krenimo od početka – definiranja pojmova. Što je to usamljenost, a što samoća i postoji li uopće razlika između ta dva pojma?
Usamljenost se najčešće definira kao osjećaj patnje ili tuge radi nedostatka kvalitetnih odnosa s drugim ljudima te čežnje za istim. Zanimljivo je da su neurolozi otkrili da se usamljenošću bavi isti centar u mozgu koji je zadužen za bol. Potreba za osamom je ponašanje kojem pribjegavamo kada se osjećamo preopterećeni, umorni te nam je potrebno neko vrijeme da se „saberemo“, presložimo misli i prioritete. Pojednostavljeno rečeno – usamljenost je nametnuta od drugih, a samoća je izabrana. Ljudi su vrlo različiti po svojoj potrebi za drugima – svi imamo potrebu za kvalitetnim i dobrim odnosima s drugima, ali razlikujemo se po intenzitetu te potrebe. Eysenck tu različitost definira kroz crtu ličnosti „introverzija – ekstraverzija“. Različiti smo po tome koliko ljudi i socijalnih podražaja može zadovoljiti tu našu potrebu za drugima. Najjednostavnije rečeno – nekome je dostatna jedna osoba da zadovolji potrebu za drugima, a nekome društvo je potrebno do 10 ljudi.
Važno je spomenuti da osoba koja je pretežno ekstrovertirana, otvorena i druželjubiva ponekad treba trenutke samoće i mira, dok introvertirana, zatvorena, suzdržanija osoba ponekad treba trenutke u kojima je okružena društvom. Ne možemo reći da je bolje biti introvert ili ekstrovert jer na to ne možemo utjecati, naprosto smo takvi i takvima se trebamo prihvatiti. No ako naš nedostatak potrebe za društvom ne prati osjećaj tuge ili patnje, ne možemo govoriti o usamljenosti.
Zašto smo usamljeni?
Model usamljenosti, koji možda najpotpunije prikazuje uzroke usamljenosti, razvio je Ami Rokach. On kaže da se osjećaj usamljenosti može pojaviti radi sljedećih faktora:
· Nedostatak intimnih veza – bilo radi socijalne izoliranosti ili nedostatka kvalitetnih odnosa s partnerom/icom, članovima obitelji, kolegama i poznanicima;
· Stresni događaji – događaji koji direktno utječu na promjenu u odnosima s drugima (preseljenje, promjena posla, gubitak partnera ili prijatelja);
· Osobni razlozi – odrastanje u „hladnoj“ obitelji bez topline i prisnosti, što rezultira smanjenim socijalnim vještinama, sniženim samopouzdanjem, vjerom u sebe te vjerovanjem da nismo dovoljno interesantni…
Usamljenost se povezuje s time da smo nesposobni ostvariti kvalitetne odnose, te samim time nismo dovoljno dobri. Posebno u ovo vrijeme umreženosti i brojnih pomagala u komunikaciji s drugima – aplikacijama, društvenim mrežama i sl. No, društvene mreže ne mogu pomoći smanjenju usamljenosti, čak suprotno. Istraživanje Melisse Hunt je pokazalo da postoji povezanost između korištenja društvenih mreža i osjećaja usamljenosti, ali ne u smjeru koji bi očekivali. Osobe koje manje koriste društvene mreže iskazuju i manju usamljenost, dok se osobe koje više koriste društvene mreže, osjećaju više usamljenima. Očito sama mogućnost da putem aplikacija i društvenih mreža budemo u kontaktu s drugima još više jača činjenicu da s tim „drugima“ ne možemo ostvariti kvalitetne odnose. Također je zanimljiv podatak do kojeg su došli kineski istraživači, a to je podatak da je usamljenost pozitivno povezana s generalnom patološkom upotrebom Interneta (korištenje Interneta za kockanje, online seks te druga neprimjerena ponašanja). To bi značilo da što imamo kvalitetnije i bolje odnose s drugima, manje smo skloni problematičnim oblicima ponašanja.
Tko je usamljeniji? Mladi ili stari, žene ili muškarci?
Usamljenost je vezana uz dob – tako se adolescenti i mladi te stariji ljudi češće procjenjuju usamljenima od ljudi srednje životne dobi. Nekako u srednjoj dobi osjećamo da smo dovoljno kompetentni za izazove koje nam život nudi te smo uspostavili dobre odnose s drugima koji traju već neko vrijeme, što nije slučaj s mladima i adolescentima koji tek ulaze u „odrasli“ život i stvaraju nove poslovne ili partnerske odnose. Kod starijih ljudi je usamljenost povećana, najčešće zbog toga što ostaju bez bliskih ljudi radi razloga povezanih sa zdravljem (nemogućnost druženja, izlazaka) ili smrću.
Što se tiče spolnih razlika, tu je priča nešto kompliciranija – iako neka istraživanja pokazuju da su žene češće usamljenije od muškaraca, druga istraživanja ne nalaze nikakve spolne razlike. Razlog takvih nalaza možemo naći u tome da žene i muškarci drugačije gledaju na usamljenost. Žene izvještavaju o većoj usamljenosti kada im nedostaje intimnost i povjeravanje u vezama (intimna usamljenost), dok se muškarci osjećaju usamljenije kada im nedostaje grupa prijatelja kojima bi se mogli obratiti za podršku (socijalna usamljenost).
Usamljenost je češća kod osoba nižeg socioekonomskog statusa – bilo radi nemogućnosti da si „priušte“ društvena događanja, izlaske na izlete ili na mjesta gdje se okupljaju ljudi, bilo zbog toga što se ne osjećaju uspješno i dobro, pa zbog niskog samopouzdanja niti nemaju potrebu za društvom. Usamljenost je povezana i sa školskim uspjehom – usamljeni učenici češće imaju nizak školski uspjeh, te češće ulaze u sukobe s vršnjacima ili učiteljima.
No, najveći prediktor (ili po naški „predviđač“) usamljenosti je ipak kvaliteta socijalne mreže. Ne broj ljudi s kojima smo okruženi, već kvaliteta odnosa s drugima. Što imamo više odnosa koje proglašavamo kvalitetnima, to je iskazani osjećaj usamljenosti manji.
I što sad?
Važno je snaći se u ovoj situaciji i ne dopustiti da fizička udaljenost znači i socijalnu udaljenost. Upravo na korištenje ovih termina psiholozi mjesecima upozoravaju. Naime termin „socijalna distanca“ ukazuje na otuđenje i usamljenost, dok „fizička distanca“ znači samo da nismo u fizičkom kontaktu, dok u emocionalnom, psihičkom i socijalnom i dalje možemo biti. Saslušati prijatelja možemo i putem telefona, video calla ili na sigurnoj udaljenosti (iako bi bilo dobro tu ubaciti i koji zagrljaj, no za sada se moramo od toga suzdržati), te na taj način pokazati brižnost, empatiju i zainteresiranost. Upravo u ovom dijelu nam društvene mreže, aplikacije i sva komunikacijska pomagala mogu biti od velike koristi. Kavu s prijateljicama možda nećemo moći odraditi „uživo“, ali skuhati si kavu kod kuće i videopozivom povezati sve prijateljice te razgovarati i dalje možemo.
Ova vremena traže od nas kreativnost pri ostvarivanju socijalnih kontakata, što je za ljude koji su usamljeni ionako težak zadatak. Tako da „novo normalno“ svakako pridonosi usamljenosti kod nekih ljudi. No, promijeniti obrazac razmišljanja i pokušati ipak nešto novo može se i u „novonormalnim“ uvjetima. Da malo potaknemo Vašu kreativnost, evo par ideja:
– Izađite iz kuće. Do trgovine, do parka, u knjižnicu. Dajte si priliku da nekoga vidite, popričate o vremenu, situaciji u zemlji, televizijskom programu, sportu, prirodi… Bilo čemu.
– Nabavite ljubimca – osobe koje imaju kućnog ljubimca (posebice psa ili mačku) s kojim mogu razgovarati i stupiti u interakciju, izvještavaju o manjoj usamljenosti. Osim toga, razgovor o ljubimcima s drugim osobama je uvijek interesantna tema.
– Razmislite o dosadašnjim odnosima – gdje je bila greška, što možete napraviti bolje? Je li potrebno baš brojati tko je koga koliko puta nazvao? Vrijedi li zamjerati neke stvari koje su se dogodile prije tri godine? Nitko nije savršen, svaki odnos ima uspona i padova, ali ako ste s nekim odnosom pretežno bili zadovoljni, pokušajte ga obnoviti. Mijenjajući sebe.
– Izađite iz „comfort“ zone – probajte nešto novo. Upišite se u planinare, čitateljski klub, otiđite na obiteljsko okupljanje na koje vas zovu, a vama se ne da. Probajte nešto novo, da upoznate neke nove osobe. Možda otkrijete nekog tko vam se svidi i s kime možete ostvariti kvalitetan razgovor.
– Inicirajte kontakt – malo riskirajte i otvorite se malo nekome za koga mislite da to neće iskoristiti protiv vas, recite kako se osjećate.
– Recite što trebate – odnosi koji vas iscrpljuju i u kojima se osjećate iskorišteno treba mijenjati – najbolji put tome je da kažete točno što trebate. Pa ćete to dobiti ili nećete. Ali vaše misli ne može čitati nitko. Ukoliko vas prijatelj voli, možda vam pruži što trebate, a ako ne pruži ni nakon opetovanog traženja, možda to nije odnos koji vas ispunjava.
– Ako ne možete sami, tražite pomoć. Obratite se savjetovatelju, psihoterapeutu… Već sama činjenica da kažete da imate problem je prvi korak na putu ka rješenju.
Probate li išta od navedenog, ili smislite neku novinu sami, nešto ste pokrenuli, nešto ste probali. Kao što kaže John Kehoe „Ne čekajte da netko drugi napravi prvi korak. Što možete izgubiti osim usamljenosti?“
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Danijel Turkan, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych.