“Još uvijek sanjam da smo zajedno”
Jedne sam se noći nepozvana probudila u tvom snu. Zrak je bio ispunjen bezbojnim dimom koji nije imao miris. Vjerojatno sam tako zaključila da ne pripadam stvarnosti na koju sam se toliko navikla. Na stvarnost bez tebe. Nalazila sam se u svom stanu, a ti si stajao nedaleko od mene, udaljen tek nekoliko koraka. Po položaju sunčevih zraka na podu prostorije dalo se procijeniti da je jutro. Na sebi sam nosila traperice i cipele, a od pasa na gore bila sam potpuno gola. Nisam pridavala preveliki značaj činjenici da si se i ti nalazio u prostoriji. Sjedila sam na rubu svog kreveta te sam odlučila zavezati cipelu. Nisam bila sređena niti kamuflirana u šminku koja bi promijenila moj prirodni izgled. Bila sam autentično svoja – godine su mi bile ispisane na licu i tijelu. Jednostavno nisam brinula oko toga hoće li moje mane biti vidljive drugima ili ne. Čini mi se da si i ti toga bio svjestan. Netremice si me promatrao dok sam prstima šeprtljavo pokušavala vezati crne trakice na svojim cipelama u smislen čvor. Vjerovala sam da sam ti i u ovom izdanju bila privlačna – nisi to morao izgovoriti naglas, ali u pogledu si imao neodređeni sjaj koji sam protumačila kao prihvaćanje. Pričali smo o posve nebitnim temama, kao da sjedimo na prijateljskoj kavi u javnosti i ćaskamo. Moja obnaženost nije me ometala u razgovoru, činilo se kao da je ova koža u kojoj sam sad pred tobom moje odijelo. U svoj toj mirnoj hladnoći razgovora prišao si mi s dozom opreza koji sam protumačila kao strahopoštovanje i poljubio me. Dodir tvojih usana na mojima djelovao je živo i stvarno. Uzvratila sam poljubac i u manje od sekunde oboje smo se našli na krevetu. Željela sam da legneš na leđa, ali osjećala sam se kao da sam ostala bez sposobnosti govora. Dodirivala sam te prstima i rukama, izmijenjivala intenzitet i trajanje dodira i pokušala ti prinijeti što želim od tebe. Brzo. Polako. Nježno. Grublje. Nadala sam se da ćeš shvatiti što želim. I gdje te želim. Tvoje su ruke nesigurno prelazile i istraživale moje tijelo. U jednom trenutku tvoji su prsti postali sigurniji i shvatila sam da me razumiješ i da si me u toj prešutnoj ekspediciji potpuno upoznao – svaku moju poru ispunjenu čežnjom i željom za tvojim dodirom. Nadala sam se da si i ti bio svjestan da sam prevela tvoje dodire u jezik koje moje tijelo razumije. Što želiš? Za čime žudiš? Dok sam prebirala po tvojoj koži, tvoji su prsti već raskopčali moje traperice. Naši nagoni su se međusobno natjecali u jačini, a moja glad je preuzela svaku stanicu mog bića i postali smo dva plamena iste vatre. Bila sam u potpunosti slobodna, odriješena svih inhibicija i uživala u svakom trenutku u zadimljenoj sobi. Čista emocija i strast. Nekontrolirana divlja životinja u svom prirodnom staništu. Osjetila sam oklijevanje s tvoje strane; učinilo mi se kao da se boriš sam sa sobom, ali nastavio si sa strastvenim dodirima i poljupcima. U tom trenutku sve je nestalo – zadimljena soba, sunčeve zrake koje su se lijeno povlačile preko poda spavaće sobe, tvoje ruke na mojoj uzavreloj koži, tvoje usne na mojima, tvoj pogled, naša strast, moja čista emocija i sloboda. Otvorivši oči shvatila sam da je divlja životinja izgubila svoje prirodno stanište, a silovita vatra koja je gorjela u meni ugasila se. Nestao si i ti, nestala sam i ja. Više nas nije bilo u tom neodoljivom zanosu, a stvarnost me pozivala da nastavim tamo gdje sam stala.
Bez tebe na svom putu.
Bez mene na tvom putu.
“Ti si mala tvrđava, ne vidim ti oči iza tvojih zidova”
Probudivši se iz sna koji je toliko nalikovao na nešto što bi samo tvoj um mogao generirati, zapitala sam se hoćeš li ga zapisati kao što si to činio toliko puta prije. Misli su me odvlačile sve dublje i dublje u scenarij iz kojeg se nisam znala izvući – kao da sam imala okove našeg odnosa koji su me i dalje vukli u sanjarenja koja su trebala pripadati prošlosti. Bojala sam se to priznati samoj sebi, ali prožimao me osjećaj nade da si ipak odlučio zapisati našu kratku avanturu čiji je scenarij tvoja podsvijest poslala u tvornicu snova. Zamišljam te kako sjediš u mrtvim satima noći i zapisuješ svaki detalj kojeg se možeš sjetiti, svaki dodir i svaki poljubac koji nas je spojio u svijetu koji ne postoji i koji se nikad više neće dogoditi. Pogledala sam prema mobitelu koji je spavao snom pravednika na mom noćnom ormariću. Nula obavijesti. “Hm. Vjerojatno mi nećeš poslati ono što si zapisao.”, pomislih žalosno. Sjetila sam se koliko si bio opsjednut zapisivanjem snova i dijeljenjem njihova sadržaja sa mnom. Zapisivao bi snove čim si se probudio, makar to bilo u 3 sata ujutro. Čini mi se da se naš odnos i temeljio na snovima. Ti si sanjao dok si spavao, a ja sam sanjala budna. Željela sam doprijeti do tebe i izvući iz tebe emociju, ali tvoje su obrane bile pomno isplanirane strategije nastale nakon mnogobrojnih emocionalnih ratova. Ili barem tako želim razmišljati. Nitko ne želi priznati da ne može dotaknuti srce svog izabranika. Tragikomedija u svemu tome je da sam emocionalno produktivnije razgovore vodila s glasovnom asistenticom Siri. Svaki put kad bih spomenula nešto što bi moglo izazvati emocionalnu reakciju, u potpunosti bi se zatvorio i gledao me poput srne koja gleda u farove nadolazećeg automobila. Zatim bi okrenuo glavu od mene i nastavio raditi što god si dotad radio. Možda smo zato toliko razgovarali o snovima. Tebi su oni bili zanimljivi iz stajališta znanosti, a ja sam ih vidjela kao jedini emocionalni dijalog koji smo ikad vodili. Tvoji su snovi predstavljali onaj skriveni dio tebe do kojeg nikad nisam uspjela doći. Trudila sam se u njima pronaći neku naznaku da misliš na mene i da me voliš. U svakom trenutku sam bila izrazito usmjerena na svaki tvoj pokret, svaku tvoju misao i svaki tvoj pogled. Nadala sam se da ću naći ono što sam toliko dugo tražila. Sve što sam ikad vidjela bila je bezizražajnost i nedorečena, gotovo umjetna i isforsirana privrženost. Svejedno sam bila privučena tebi kao što se moljac slijepo zalijeće u plamen svijeće.
“Rađam se i ovaj put, sad znam da nema mjesta u srcu tvom”
Odlučila sam leći na krevet koji je nekoć bio naše igralište, a koji je sinoć u tvom snu gorio u vatri strasti. Zatvorila sam oči i prepustila se svojim sanjarenjima na isti način kao što se ti prepuštaš svojim snovima dok spavaš. Vidjela sam te kako nakon zapisivanja sna uzimaš i bacaš mobitel na krevet u borbi srca i uma. Hoćeš li mi poslati san ili nećeš? Na kraju pobjeđuje um, kao što je u tvom slučaju oduvijek i bilo. Hladna logika i čista racionalnost. Vjerujem da je ovaj san zagrijao tvoje uspavano i promrzlo srce. Zamišljam te i vidim – opet liježeš na svoj neuredni krevet i sklapaš oči u nadi da ćeš nastaviti ono što si započeo. Nisi nikad volio prekidati aktivnosti – kako u snu, tako u budnom stanju. Znala sam da si imao potrebu vidjeti kako će san završiti. Trebaš closure, kako si često znao govoriti.
Voljela bih da sam od tebe doživjela neku autentičnu emociju, ali u ovom trenutku svjesna da je sve što imam s tobom čista fizika i ništa više. Najbolje smo se slagali u krevetu, a izvan njega naš je odnos bio pun prepreka i suzdržanosti. Mi smo jedno drugome bili neka vrsta rekreacije, ali moje srce je “palo” dublje nego što će tvoje ikad pasti. Nastavila sam sanjariti o tome kako si previše uznemiren da zaspeš (nisam te nikad vidjela uzrujanog, previše je to emocija za tebe). Odlučio si otići u šetnju da me izbaciš iz glave u kojoj sam se željela naći barem jednom. U tom trenutku shvatim da želim nekakav dokaz da i ti osjećaš. Da se naša komunikacija ne svodi na isprazne poglede i robotizirane riječi. Koliko god da ti se još uvijek nadam, u potpunosti sam sigurna da svoje emocije trebam uložiti negdje drugdje. Mi jesmo sanjari, dušo, ali različite vrste. Otvorila sam oči. Sanjarenje je završilo. Nećeš mi poslati ovaj san, znam. Možda je tako i bolje. Ne želim da me više sanjaš, ne želim da se susrećemo u snovima. S ovim sanjarenjem sam završila s tobom i s nama. Ne zamjeram ti ništa i od srca ti želim da pronađeš ono za čime tragaš. Nadam se da ćeš živjeti sretno i slobodno.
“Opet osjećam u zraku miris novog putovanja”
Navečer sam išla spavati s neuobičajenim mirom koji me prožimao od glave do pete. Zaspala sam nedugo nakon što sam legla u krevet. Ujutro sam se probudila s mišlju da sam sanjala neki svoj san. Tebe nije bilo. To više nije bio tvoj san. Bila sam glavni lik u vlastitom snu i shvatila da sam slobodna. Vrijeme je da se vratim svojim snovima.
Poznati austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud snove je opisao kao “kraljevski put u nesvjesno”. Snovi nas nerijetko iznenade i šokiraju svojom neobičnom radnjom, a danas služe kao koristan alat u različitim terapijskim pravcima s ciljem razotkrivanja sadržaja podsvijesti pojedinca. Geštaltistički pristup, primjerice, snove analizira po principu “ovdje i sada” kako bi klijent na temelju sna osvijestio relevantnost pojedinih dijelova sebe i odnosa s drugim ljudima. S druge strane, u art-psihoterapiji se jungijanskim pristupom dešifrira simbolika snova i na taj način dolazi do izražavanja unutarnjih stanja klijenta. Naime, Jung je smatrao da snovi mogu poslužiti kao snažno dijagnostičko sredstvo, koje može objasniti uzroke klijentovih problema, ali i strategije koje “sanjar” može iskoristiti kako bi pronašao rješenja. Sigurno ste doživjeli buđenje iz sna koji se činio baš kao stvarnost – proizvodeći u vama snažne emocije straha, sreće, tuge ili neke druge osjećaje. Upravo to Jung je nazivao moćnom ‘’psihičkom energijom snova’’, koja nas tjera da na njih obratimo pažnju. Pridavanje značenja simbolici snova prepušteno je osobi koja ih sanja. Snovi su odraz naših podsvjesnih procesa i zbog toga ih mi sami možemo najbolje interpretirati.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Iva Jakšić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Danijel Turkan, mag. psych. i Sandra Zgodić, univ. bacc. psych.