Selekcijski intervju nije drama, zato nemoj biti glumac

By | 28-12-2020
  • 58
    Shares

Ubaciš li u Google tražilicu “selekcijski intervju” – 20.800 rezultata. “Razgovor za posao” izbacuje 10.400.000 rezultata (osam znamenki, nije tipfeler). Internet je prepun praktičnih i većinom korisnih savjeta kako se najbolje pripremiti i rasturiti na razgovoru za posao. Nakon desetak članaka, kao da si ih pročitao sve. Tema je, naravno, relevantna, te je svima nama barem jednom bila u posebnom fokusu, a onima mlađima bit će kad-tad. Zato ne začuđuje da sva sila internetskih spisatelja – menadžera, konzultanata, psihologa, stručnjaka za regrutaciju i onih koji se tako osjećaju (a vidi, i ja tu negdje među njima) dijele svoje praktično iskustvo, sve kako bi ti pomogli u suočavanju s tom situacijom.

Internet spremno pruža pomoć kod razgovora za posao. No, vrijedi li tu izreka “sto baba, kilavo dijete”?

Što ćeš dobiti od ovog članka, a da nisi pročitao već pedeset puta? Neke stvari koje poslodavci možda nisu skloni komunicirati, neke koje možda nije lako čuti, ali uglavnom one koje bi trebao znati. Skidamo rukavice, ovo je vodič kako rasturiti na intervjuu.

1. Budi pozvan na intervju

Ma daj.

Prema statistici HZZ-a, trenutno je oko 150.000 osoba nezaposleno. Krajem listopada 2020 je broj osoba koje su bez posla veći za oko 30.000 u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Mnoge od njih aktivno traže posao i imaju turneje po selekcijskim intervjuima. Naravno, ne traže posao samo nezaposleni, već i oni koji ga trenutno imaju, ali ga žele promijeniti. Kad je na pomolu ekonomska kriza, firme nastoje uštedjeti na zapošljavanjima (tako to ide) pa je uz povećan broj osoba na tržištu rada, i ponuda poslova značajno pala. Znaš li što to znači? Veću konkurenciju za manji broj otvorenih pozicija.

Tržište rada trenutno nije na strani kandidata. Što učiniti?

Kako ostati konkurentan? Prije svega potrebno je imati životopis koji će ti osigurati poziv na intervju. Pri tome ne mislim na boje i fontove (što može biti korisno), nego na iskustvo koje zadovoljava kriterije za radno mjesto na koje se javljaš. Silne vještine dobre prezentacije neće ti pomoći ako ne budeš pozvan na intervju jer ne zadovoljavaš minimalne uvjete poput stručne spreme, radnog iskustva i specifičnih znanja. Jasno mi je da je to posao koji je stvoren za tebe. Jasno mi je da ti možda toliko treba posao da se javljaš na sve, ali treba uskladiti očekivanja. Kod ovakvog stanja na tržištu rada, čak ni minimalni uvjeti nisu garancija za poziv, zato što je tvoj položaj u tom bazenu uvjetovan brojem prijava i životopisima ostalih kandidata.

Neki poslodavci imaju i više koraka selekcijskog postupka između prijave i intervjua, poput psihologijskog testiranja i testova znanja koji predstavljaju dodatne barijere do tog odlučujućeg trenutka. Surova je to utakmica koja sama za sebe može popuniti ovu stranicu, no kako je tema selekcijski intervju, taj dio ću preskočiti.

2. Otvori svoju dušu

Ne širom, ali barem odškrini.

Primijetila sam da su, ako se na početku intervjua predstavim kao psiholog, kandidati često zatvoreniji. Češće izbjegavaju pričati o osobnim iskustvima, ne mogu se sjetiti konkretnih primjera, a odgovori koje daju su površni, općeniti i neautentični. Jedan od mogućih razloga iza te reakcije je strah od negativne evaluacije. Možda ću dokučiti njihovu najmračniju tajnu ako mi priznaju što im se ne sviđa na trenutnom radnom mjestu? To nije vrlo vjerojatno jer osoba koja ima tu sposobnost ne radi u ljudskim resursima.

Psiholozi ne čitaju misli. Točka.

Na intervjuu će te pitati o osobnim stvarima (pod time ne mislim na neprimjerena pitanja). Osobu s druge strane zanima s kakvim kolegom će potencijalno raditi. Hoćeš li joj pomoći ako joj zatreba pomoć? Hoćeš li preuzeti odgovornost za svoje pogreške? Hoćeš li joj ukrasti zasluge ili jogurt iz frižidera? Te karakteristike ne mogu se prepoznati iz izjavnih rečenica ”ja nisam konfliktna osoba” i “nikad nisam napravio neku veliku pogrešku”.

Odgovori na takva pitanja trebaju imati mesa i psiholog će te vjerojatno tražiti da navedeš primjere i opišeš neku konkretnu situaciju. Zašto? Zato što je nepoželjne osobine lakše prikriti izgovaranjem rečenice “ja sam marljiv” nego dati plauzibilan primjer koji to potvrđuje. Ako na svako konkretnije pitanje odgovaraš s “ne mogu se sjetiti, ali sigurno je bilo primjera” ili, još bolje, odlaziš u sferu apstraktnih filozofskih odgovora, ja iz toga ne mogu zaključiti kakav si kolega. Ok, mogu zaključiti o drugim osobinama, ali ne i o pitanju koje sam postavila.

Od tisuća kandidata koje sam vidjela, svi oni koji su mi ostali u sjećanju kao neki benchmark za dobar intervju imali su karakteristiku autentičnosti. To znači da se nisu pretjerano trudili ostaviti savršen dojam, a na kraju razgovora sam mogla reći da sam ih upoznala kao ljude. Poželjno je biti samokritičan. Sasvim je u redu reći nešto što te može prikazati na negativan način i ne uklapa se u ideju idealnog kandidata. Između autentičnog čovjeka svjesnog svojih vrlina i mana i kamene skulpture koja ponavlja fraze s LinkedIna, što misliš tko će dobiti posao?

3. Imaš tremu? Baš me briga

To kažem najtoplijim mogućim tonom.

Anksioznost na intervjuu je normalna, skoro pa očekivana pojava. Dokle to ne remeti tijek intervjua, na tremu kandidata intervjueri uglavnom ne obraćaju pažnju.

To što si nervozan nije razlog da budeš nervozan. 

Psihologu koji je u toku s istraživanjima iz struke poznato je da trema kod kandidata smanjuje uspješnost na intervjuu (što nije loša stvar, a reći ću i zašto), ali nije povezana sa slabijim radnim učinkom nakon zapošljavanja. Ako si pod tremom, znam da bi inače na intervjuu ostavio bolji dojam. U skladu s time prilagode se oni subjektivni kriteriji. To što se treseš kao tamburin nema veze s time kakav ćeš biti u obavljanju posla pa to ne uzimam kao faktor prilikom odlučivanja o zapošljavanju. Kod donošenja odluke o odabiru kandidata nitko neće razmišljati o tome jesi li imao tremu ili ne.

4. Budi mi prijatelj

Bez obzira je li s druge strane psiholog ili ne, najvjerojatnije se radi o ljudskom biću. A ako me studij psihologije ičemu naučio, to je da se ljudska bića vole družiti s drugim ljudskim bićima. Intervju bi trebao biti ugodan razgovor između budućih kolega i ako mu pristupiš kao takvom, a ne kao policijskom ispitivanju, svi uključeni će imati pozitivnije iskustvo. Cilj psihologa nije silom doznati sve najgore o tebi, isprovocirati te ili nadmudriti. Barem ja, prije svakog intervjua (a često i tijekom), držim figurativne fige da me kandidat obori s nogu. Kada se to i dogodi, jedna je od najboljih stvari u ovom poslu. 

Defenzivnost, odgovaranje na pitanja protupitanjima i drugi manevri za izbjegavanje odgovora ti mogu biti relativno normalne reakcije ako intervjuer ima direktniji pristup ili se općenito osjećaš kao da si u prijetećoj okolini. Međutim, neiskusni intervjuer ih može protumačiti kao znak konfliktnosti. Kako riješiti taj problem?

Odgovor nije svjesna kontrola neverbalne komunikacije i pažljivo biranje riječi. Te stvari, iako ih neki savjetuju, po mom mišljenju kandidatima samo predstavljaju dodatnu brigu i napor. Umjesto toga gledaj drugu osobu kao budućeg kolegu, a ne kao suparnika. Bit ćeš opušteniji, bit će ti lakše ponašati se prirodno, imat ćeš manji pritisak, a ostavit ćeš i bolji dojam.

5. Nemoj se uzdati u savjete s interneta

Jasna mi je ironija u ovoj rečenici.

Regrutacijska industrija se razvila u zadnjih nekoliko desetaka godina, a s njom i očekivanja od kandidata. Nekako se sve pomaklo u smjeru da sada postoji pritisak da se osobe na intervjuima ukalupe u karikaturu kandidata koji je nepokolebljivo samouvjeren, ima čvrst stisak ruke, neopisivo je entuzijastičan, a najveća mu je mana to što je preveliki perfekcionist. Zaista, da su kandidati na intervjuima reprezentativni za hrvatsko tržište rada, bili bismo narod s najpedantnijim radnicima na svijetu.

Savjeti koji se nude su brojni, ponekad i kontradiktorni. “Dobro se pripremi, ali nemoj zvučati uvježbano. Kontroliraj neverbalnu komunikaciju, ali nemoj biti neprirodan. Pazi što ćeš reći, ali budi iskren i svoj.” Držati se svega toga i još pozamašne liste preporuka nije realno za očekivati od osobe koja nije profesionalni kazališni glumac. S jedne ti se strane stvara nepotreban pritisak da se prikažeš na određen način, što ti može otežati opuštanje, a s druge ometa intervjuera u razumijevanju što od svega toga si ti, a što je dio dramske izvedbe.

Razgovor za posao ne mora biti drama, a ti ne moraš biti glumac.

Savršen performans na intervjuu neće ti garantirati zaposlenje, kao niti jedna druga strategija. Određena doza pripreme se očekuje, ali opterećivanje time kako ostaviti savršen dojam je upravo to. Opterećenje, i to nepotrebno. Uostalom, ako im ne odgovaraš kao osoba takav kakav jesi, želiš li zbilja s njima raditi?

Zaključak

Sve što ti treba, već imaš. Ne boj se to i pokazati. You got this.


Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Danijel Turkan, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Iva Jakšić, mag. psych., Matia Torbarina, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Klara Saganić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Imate li dojam kao da se na razgovoru za posao morate prikazati kao neka iskrivljena savršena verzija sebe, kao da ono…

Objavljuje Psihološki prostorPonedjeljak, 28. prosinca 2020.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.