Budući da smo se, u ovim teškim vremenima, svi imali priliku susresti ili s ljudskom toplinom ili s potpunom otuđenošću, i ja sam se sve više interesovala za ovu temu. Na početku pandemije govorilo se o „socijalnoj distanci“ pa je to onda zamijenjeno terminom „fizička distanca“ kako bi udarac bio makar malo blaži i kako bi se istaklo da to što smo udaljeni fizički ne znači nužno i to da smo ostali bez podrške. Ipak, kao trudnica u odmakloj trudnoći usred pandemije, i sama sam imala priliku svjedočiti oprečnim situacijama. Čin odbijanja nošenja maske taksiste koji me vozio za mene je bio veliki udarac ljudske nesolidarnosti i nerazumijevanja. U ovakvoj situaciji, itekako sam bila primorana s bliskim ljudima kontakt održavati većinom online putem. To me, između ostalog, navelo da preispitam kako takva komunikacija utiče na empatiju i solidarnost, te kako općenito korištenje tehnologije i društvenih mreža pozitivno ili negativno doprinosi ljudskom suosjećanju. Nasuprot tome, kao ljubiteljicu književnosti, posebno me zanimalo koliko književnost doprinosi razvitku empatije kod osoba koje čitaju.
Kako tehnologija djeluje na empatiju?
Kako se povećavaju „tehnološki olakšane“ interakcije, tako se i razgovori licem u lice smanjuju, bez obzira na to koliko smo pažljivi, društvene mreže i internet puni su senzacionalnih slika, videozapisa, naslova. Što više gledamo ove sadržaje, to više postajemo desenzibilizirani, što se naziva „umorom suosjećanja“ (compassion fatigue). Odnosno, kad smo stalno zasuti tragičnim slikama i pričama, postajemo tjeskobni i emocionalno sagoreni, što je normalan ljudski odgovor kojim štitimo svoju emocionalnu dobrobit. Previše „umora od suosjećanja“ samim tim djeluje na uništavanje empatije.
Ipak, postoji razlika u tome koristimo li u online komunikaciji samo poruke ili koristimo pozive u kojima ipak čujemo glas ili vidimo lice druge osobe. Danas su uvedeni i emotikoni i izrazi lica u porukama koji također doprinose određenom humaniziranju te komunikacije. U nekim istraživanjima ističe se da ljudi koji imaju visok stepen narcisoidnosti i slabu empatiju više koriste društvene medije. Ipak, nije jasno da li tehnologija negativno djeluje na empatiju ili ljudi s niskom empatijom više koriste tehnologiju. Iako društvene mreže mogu olakšati povezivanje s drugima na mreži, to ne znači nužno bolje razvijanje socijalnih vještina. Skoro sam gledala i novi popularni dokumentarac „Social dilemma“ koji zaista navodi na razmišljanje koliko smo svjesni našeg korištenja društvenih mreža i interneta, koliko smo svjesni sponzoriranih sadržaja koji su baš prilagođeni našim interesima i onome što istražujemo. Film donosi svakako i pitanje da li smo svjesni koliko automatski reagiramo na notifikacije koje nam stižu na telefon, i koliko smo zbog viših razina dopamina nakon lajkova koje dobijamo svjesni da smo konstantno potkrepljivani da i dalje koristimo te iste mreže, vremenski neograničeno. Mene ipak zanima odgovornost svakog od nas, ne samo po pitanju ovisnosti o tehnologijama, nego po pitanju dehumanizacije koja se javlja u komunikaciji među ljudima upravo zbog te iste ovisnosti.
Otuđenost od sebe i svog bližnjeg
Za samu empatiju itekako je važno da smo svjesni osobe s kojom komuniciramo, da možemo pratiti njenu neverbalnu komunikaciju i posvetiti joj svoju pažnju. Sociolog i psihoanalitičar Erich Fromm smatra da je čovjek otuđen od sebe, svog bližnjega i prirode te da je „njegov glavni cilj korisna razmjena njegovih vještina, znanja, njega samoga, njegova ′paketa ličnosti′, s drugima koji su jednako spremni za korisnu razmjenu.“ Upravo ovo se može posmatrati u razmjeni „ličnosti“ na društvenim mrežama koje ne doprinose istinskom ljudskom povezivanju na nivou bivstvovanja nego isključivo na nivou prezentiranja vlastitog ega, najčešće. Erich Fromm dalje razmatra i činjenicu da učestalost i jačina želje za dijeljenjem, davanjem i žrtvovanjem nisu iznenađujući ako imamo u vidu uvjete egzistencije ljudskog roda. On kaže da je „iznenađujuće da je moguće tu potrebu toliko potiskivati da sebičnost ovlada u industrijskim društvima a solidarnost postane iznimka. Ali, paradoksalno, sama ta pojava uzrokovana je potrebom za jedinstvom. Društvo, principi kojeg su zgrtanje, profit, vlasništvo, proizvodi društveni karakter orijentiran na imanje, a kada se jednom uspostavi dominantni oblik, niko ne želi biti autsajder ili, zapravo, izopćenik.“
Ono što zabrinjava jest mogućnost da društvo postane poput „stranca“ istoimenog romana Alberta Camusa, gdje je glavni lik Mersault potpuno ravnodušan prema svemu što mu se dešava pa tako ne mari ni za društvene konvencije i ubija čovjeka samo zato što mu je u tom trenutku zasmetala sunčeva svjetlost. Odnosno, potpuna ravnodušnost i prihvatanje apsurda. Baš kao što autor Marko Tomaš kaže u svom romanu „Nemoj me buditi“: „Mene ima i nema. To bi mogao biti savršen model postojanja, ali ja nikako da pogodim kada me treba biti, a kada ne.“
Zašto nam treba empatija?
Zašto bi nam bilo važno da nismo stranci, da nam postojanje nije apsurdno, da veza s ljudima nije samo na nivou razmjene informacija, slika, prezentiranja ega?
Ovdje opet mogu navesti koliko sam iz ličnog iskustva mogla svjedočiti empatiji osobe koja je potpuni stranac u mom životu, kao što sam navela i stanje otuđenosti taksiste s početka teksta prema meni kao uplašenoj trudnici u doba pandemije. Kad sam jednom prilikom na ulici pala u nesvijest nakon neke rutinske kontrole, ali više zbog silnog stresa koji sam trpjela jer je jedna moja voljena osoba upravo krenula na hemoterapije; tu se našla jedna žena koja me je dugo milovala i grlila dok sam dolazila svijesti. Nije me ništa posebno pitala i kad sam počela plakati, samo mi je blago brisala suze i govorila da će sve biti uredu. Željela sam joj zapamtiti ime, „Mirsada“, zaista mi jeste donijela MIR sada. Jedno obično „kako si“, jedno prisustvo bez previše ispitivanja, slušanje: zaista jeste izvor empatije i tople ljudskosti koja nekome može značiti puno, pa i za čitav život.
Šta znači empatisati?
Ipak, da bih se još malo osvrnula na to šta je empatija, bitno je istaći da je psiholog Martin L. Hoffman dao jedan od temeljnih doprinosa proučavanju empatije i pojasnio je da psiholozi empatiju određuju ili kao kognitivnu svjesnost o unutrašnjim stanjima osobe ili kao emotivnu reakciju na drugu osobu. U oblasti psihoterapije, empatija se pokazala kao itekako značajan faktor za njenu uspješnost, odnosno za veće šanse da će klijent ili klijentica doći brže do oporavka ili zadovoljstva. Carl Rogers, humanistički orijentiran psiholog, tvorac je tzv. „terapije usmjerene osobi“, u kojoj su neki od ključnih elemenata empatija i bezuslovno pozitivno prihvatanje. Rogers kaže: „Empatisati znači ući u privatni opažajni svijet druge osobe i sasvim biti u njemu – kao kod kuće. Ovo uključuje sveprisutnu i stalnu osjetljivost na mijenjajuće doživljaje koji teku u drugoj osobi… od straha, bijesa, nježnosti, konfuzije ili bilo čega što ona doživljava.“ Kako on dalje kaže, to znači privremeno živjeti u svijetu osobe s kojom se empatišemo, pažljivo se kretati po tom svijetu bez davanja sudova i znači saopćavanje onoga što smo primijetili u tom svijetu.
Ono što je još jako važno u procesu empatisanja jeste aktivno slušanje osobe koja govori svoj doživljaj. Marshall Rosenberg, psiholog i pokretač ideje o nenasilnoj komunikaciji smatra da je od ključnog značaja „naša sposobnost da prisustvujemo onome što se zaista dešava u datom trenutku – jedinstvenosti osjećanja i potreba osobe koju slušamo.“ Empatični ljudi vrlo pažljivo slušaju druge i čine sve kako bi dokučili njihova emocionalna stanja i potrebe.
Otkad i dokad u životu nam treba empatija?
Otkad počinje empatija kao psihološki fenomen u našem životu? Oduvijek. Istraživanja su pokazala da i djeca mlađa od dvije godine dijele s drugima ili tješe drugu djecu koja plaču. Empatija postoji kao posebna emocionalna veza između dojenčeta i „značajnog drugog“. „Značajni drugi“ je osoba koja se brine o djetetu, najčešće majka, kako to navodi neofrojdovac i psihoanalitičar Harry Stack Sullivan. On dalje navodi kako dijete već u samoj situaciji dojenja može osjetiti ukoliko je majka uplašena ili anksiozna te da i ono samo postane uznemireno.
Ipak, empatija je vještina koja se uči pa se tako u danskom obrazovanju učenje empatije smatra jednako vrijednim kao i učenje matematike i književnosti te je sastavni dio nastavnog plana od vrtića do kraja srednje škole. Danci su jako ozbiljno shvatili rezultate brojnih studija koje govore da empatija čini djecu emocionalno i društveno kompetentnijima i smanjuje međuvršnjačko nasilje, ali i da empatična djeca postaju uspješniji i produktivniji odrasli ljudi.
Kako čitanje djeluje na empatiju i kako pisci ulaze u svjetove duša?
Bitno je spomenuti da je empatija pojam koji dolazi iz estetike koji je uveo njemački filozof Theodor Lipps, a znači unošenje vlastitih misli, stavova i osjećanja u umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Željela sam istražiti, upravo zbog te veze s estetikom, koliko književnost ima udjela na razvitak empatije kod čitatelja. Fikcija ima sposobnost da nas prebaci u um drugog lika te da nas izloži životnim okolnostima koje se jako razlikuju od naših. Kroz fikciju svijet možemo doživjeti kao drugi spol, druga etnička pripadnost, kroz drugačiju kulturu, seksualnost, dob, profesiju. Priče nas mogu upoznati s tim kako je biti zahvaćen ratom, roditi se u siromaštvu, izgubiti nekoga i slično. „Fikcija i priče čine puno stvari za nas“, kaže William Chopik, psiholog sa Univerziteta u Michiganu. „Izlažu nas neugodnim idejama… i pružaju nam priliku da na siguran, distanciran način uzmemo perspektive drugih ljudi. Na taj način fikcija služi kao igralište za vježbanje empatičnih vještina.“ Keith Oatley, romanopisac i profesor emeritus kognitivne psihologije u Torontu rekao je da je to zato što je književna fantastika u osnovi istraživanje ljudskog iskustva. On je 2006. godine sa svojim kolegama objavio studiju koja je pokazala čvrstu vezu između čitanja beletristike i empatije.
Kakva je veza između čitanja književne fikcije i empatije?
Zadatak učesnika u toj studiji iz 2006. godine bio je da prepoznaju imena autora i autorica na osnovu odlomaka, što je pokazalo koliko učesnici čitaju. Nakon toga popunjavali su upitnik koji ocjenjuje ljude u različitim dimenzijama empatije. Pokazalo se da što su više imena beletrističkih autora učesnici znali – i što su više fikcije pročitali – imali su više bodova na testovima empatije. Kasnije su to proširili, pa su istraživači 2013. godine davali ljudima da čitaju fikciju, popularne bestselere i nefikciju. Ljudi kojima je dodijeljeno čitanje književne fantastike pokazali su najviše napretka na testovima empatije. Djela književne fikcije imaju veći naglasak na razvoju likova, pa bi klasičan primjer bila „Ana Karenjina“ Lava Tolstoja. Tako je i istraživanje iz 2014. godine pokazalo da su učenici osnovnih i srednjih škola u Italiji i Velikoj Britaniji postali empatičniji prema imigrantima, izbjeglicama i LGBT populaciji nakon čitanja „Harryja Pottera“. To su istraživači objasnili time što svijet Harryja Pottera karakteriziraju stroge društvene hijerarhije i predrasude pa su tako, npr., ljudi bez magičnih moći diskriminirani u tom svijetu. Tu se mogu povući očite paralele s našim društvom.
Ulazak književnosti u dubine ljudske duše
Američka etičarka Martha Nussbaum tvrdi da je temeljna vrijednost književne imaginacije u tome što doživljaj čitanja romana potiče snažnu predanost tome da se svaki život promatra kao individualan, te se na taj način aktom čitanja jača sposobnost uživljavanja u tuđi, individualizirani život: „Stoga tvrdim da književno razumijevanje razvija navike uma koje vode prema društvenoj jednakosti time što pridonose ukidanju stereotipa koji podupiru skupnu mržnju.“
Pisac George Orwell pokušao je na radikalan način shvatiti beskućnike i tako se obukao u pohabane cipele i kaput te živio na ulicama Istočnog Londona sa prosjacima i skitnicama. Kao rezultat, nastala je njegova knjiga „Ispod i izvan Pariza i Londona“ gdje je iznio promjenu svojih uvjerenja i odnosa prema ljudima. To je, prema njegovim riječima, bilo najbolje putovanje u njegovom životu. Imala sam priliku slušati uživo i jednog od mojih omiljenih pisaca, Orhana Pamuka, koji je govorio o tome kako za sve svoje knjige razgovara s ljudima i pravi bilješke. Zaista sam čitajući njegove knjige mnogo saznala o svjetovima „običnih“ ljudi o kojima mnogi ne bi ni pomislili: trgovci, bozadžije, kopači bunara, ukratko, oni koji se bore da prežive.
Jedan od velikih autora klasične književnosti, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, čiji nam likovi itekako mogu otvoriti potpuno nove svjetove, za sebe je jednom rekao: „Kažu da sam psiholog: nije istina, ja sam samo realist u višem smislu, tj. prikazujem sve dubine ljudske duše.“
***
I dok se tako klatim između misli o otuđenom taksisti i empatičnoj ženi koja me je ljuljala u naručju dok sam dolazila svijesti, ja znam i osjećam, iz svega što sam i sama doživjela, da ljudskost mora pobijediti. Znam i osjećam da se možemo oduprijeti i tehnologiji i izolaciji i da u ovim teškim vremenima ono najljepše i naljudskije mora izroniti. Na nama je da osvijestimo sve što nas ometa u tom procesu i da uđemo u drugačije svjetove, kapute i cipele te bez osude pružimo ruku pomoći svima oko nas. Dotad, ja ću čitati, i bebi u stomaku, i sebi, i svojoj duši, stvarat ću mir koji je i meni dala MIRsada želeći da i mene neko pamti na taj način. Da pamti ruku pomoći, jedno obično „Kako si?“ i jedno brisanje suza.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Matia Torbarina, mag. psych. i Ivana Blašković, univ. bacc. psych..