Šta psihologija nikada zaista nije potvrdila: mitovi i ostale bajke u psihologiji

By | 30-08-2021
  • 285
    Shares

Da li ste nekada čuli da neko kaže: ,,Meni ne treba fakultet, ja sam rođeni stomatolog“? Ili ,,Mene je život naučio da budem dobar programer“? Pa, veoma je mala vjerovatnoća da jeste. Ali, zašto toliko često čujemo rečenice poput ,,Ja sam rođeni psiholog, meni ne trebaju knjige da bih znao šta misliš,,? Kako se to psihologija toliko uvukla u kandže minimalizovanja, uprošćavanja i stereotipiziranja? Jasno je, da bi neko postao psiholog treba da završi studije psihologije, da dobro poznaje ljudsko ponašanje i mentalne procese, ali još svašta nešto. Ako ste nestrpljivi čitalac, sigurno se već pitate u kakvoj je vezi ovaj uvod s naslovom. Prije nego što krenemo u akciju raskrinkavanja popularnih mitova, i sami smo krenuli s jednim. Životno iskustvo i razvijena intuicija nas ne čine psihologom, pa sljedeći put prije nego što izjavite da ste dobar psiholog, razmislite o ovom članku. S druge strane, nama psiholozima, već je dosadilo objašnjavati da mi ne možemo čitati misli (rijetki će reći da to ne bi bilo odlično!) ili da ne možemo pružiti instant rješenje, ali važno je govoriti o zabludama i mitovima koje ljudi imaju o psihologiji i psihološkim pojavama. Cilj raskrinkavanja takvih, uvreženih zabluda svakako nije likovanje sujetnih psihologa, već zaštita struke i edukacija javnosti.

Šta to psiholozima ponovo smeta?

Ja kažem mit, a vaša prva asocijacija je? Nemojte reći, grčka mitologija i mitovi?! Sasvim moguće. Međutim, mitovi (grčki mýthos) sa stanovišta nauke, predstavljaju neosnovana shvatanja, uvjerenja ili vjerovanja. Pa, jedno pogrešno shvatanje ne može izazvati mnogo štete, zašto se psiholozi ponovo bune? Da, jedno ne može, ali psihologija je iznjedrila mnogo takvih priča koje svoju popularnost stiču zahvaljujući pogrešnom interpretiranju dostupnih informacija. Ljudi obično, kada ne znaju porijeklo informacija, vole reći: ,,istraživanja ukazuju“ ili ,,naučno je utvrđeno“. Budite kritični, budite sumnjičavi i istražujte. Mnoge priče, poput korišćenja 10% mozga, ili mita o punom Mjesecu zaista znaju biti zanimljive, ali doprinose stigmatizaciji i sterotipiziranju. Let’s go!

Zašto (ne) koristimo samo 10% našeg mozga?

Znate li onu šalu da svaki put kada neko izgovori “ekspreso“ jedan Italijan padne sa Vespe? Isto se može primijeniti i na psiholozima kada neko kaže, ili još gore – kada napiše na nekom popularnom portalu, da mi koristimo samo 10% našeg mozga. Ne postoje naučni dokazi koji bi potvrdili ovu tvrdnju. Ne postoje, jer (logično) tvrdnja i nije tačna. Nasuprot tome, sva snimanja aktivnosti ljudskog mozga i ostale pretrage ukazuju na stoprocentnu aktivnost našeg mozga. Jedno je reći da ne koristimo sve naše potencijale, ali sasvim neozbiljno i neutemeljeno da ne koristimo čak 90% jednog vitalnog organa. Mozga!

Pun Mjesec podstiče “ludilo“ ?

Širom svijeta, generacije ljudi prenose legende i anegdote koje se tiču punog Mjeseca. Tokom decenija, mnogi autori su povezali pun Mjesec s nizom fenomena kao što su: čudno ponašanje, samoubistva, saobraćajne nesreće, zločini, teške intoksikacije, ujedi pasa, porođaji, hitni slučajevi, zločini… Zanimljivo je i to da riječ “ludak“ vodi porijeklo od latinske riječi luna, što znači Mjesec. U jednom istraživanju, čak 81% stručnjaka za mentalno zdravlje vjerovalo je u lunarni efekat (Owens i McGowan, 2006). Međutim, postoje brojna objašnjenja nemilih događaja koji se ljudima dešavaju za vrijeme punog Meseca, kao što je da je Mjesec često pun tokom praznika ili vikenda, kada uglavnom dolazi do više saobraćajnih nesreća i mnoga druga koja pobijaju ovakve tvrdnje. Pun Mjesec je samo perceptivni fenomen, i ne dolazi do njegovog smanjivanja ili povećavanja, pa taj fenomen nije u vezi s plimom i osijekom. Kako god bilo, jedno je sigurno, bio Mjesec pun ili mlad, to se ni u kom slučaju ne odražava na psihološke tegobe.

Detektor laži nam može “reći“ da li neko laže?

Iako je veoma popularan i na našim prostorima, poligraf, ili detektor laži je daleko od onoga što nam prikazuju u detektivskim filmovima. Realnost je da niko, čak ni mašina, ne može tačno znati kada neko laže. Detektori laži rade pod pretpostavkom da fiziološki indikatori otkrivaju kada ljudi ne govore istinu. Tokom ispitivanja, aparat mjeri visinu krvnog pritiska, disanje, puls i električni otpor kože. Kada ovi parametri izađu iz normalnog opsega ispitanika kao odgovor na pitanje, operater tumači da je izrečena laž. Poligrafi su samo mašine koji mjere niz parametara koji mogu, ali i ne moraju biti u vezi s vjerodostojnošću podataka koje ispitanik iznosi. Iako se poslednjih decenija mnogi psiholozi bave neverbalnom komunikacijom i postoje mnoge teorije o tome kako otkriti da li neko govori istinu, takve metode, kao ni detektori laži, ne mogu pružiti tražene odgovore.

Ljudsko pamćenje je poput snimka s video kamere?

Istraživanje Alvareza i Brauna (2002) ukazuje da oko 36% populacije smatra da ljudski mozak čuva savršene zapise o svemu što smo doživjeli. Poput snimka s video kamere! Kako bi bilo dobro da stvari funkcionišu tako i da se u svakom trenutku možemo prisjetiti svakog proživljenog minuta svog života, upravo onako kako su se dogodili. Pustiti tu “kasetu“ u svojoj glavi. Međutim, među psiholozima postoji konsenzus da naše pamćenje nije savršeno, te da je prepuno lažnih i nepotpunih sjećanja koji se mogu mijenjati tokom vremena. Naše pamćenje nije vjerna reprodukcija prvobitnih utisaka, već dolazi do gubljenja detalja, popunjavanja praznina koje nedostaju, mijenjanja sadržaja kako bi bio logičniji i sl. Dakle, riječ je o konstrukciji detalja i povezivanja u nama smislenu cjelinu. To ne znači da je ljudsko pamćenje u potpunosti nepouzdano, ali svakako nije vjerodostojno poput video snimka.

Da li se suprotnosti zaista privlače?

U španskim serijama itekako! Ali ne samo u serijama, već je i u našoj kulturi ovaj mit duboko ukorijenjen. Nerijetko se prenose priče o partnerima s dijametralnim osobinama, izgledom ili interesovanjima i njihovoj velikoj ljubavi. Ali, suprotnosti se ne privlače, već sasvim suprotno. Ljudi tragaju za sličnima sebi, i to ne samo u romantičnim odnosima već i u svim drugim. Sigurno ste čuli “sličan se sličnom raduje“, što može biti opravdano činjenicama da smo naklonjeniji onim osobama koji dijele naše stavove, razmišljanja i sistem vrijednosti. Iako suprotnost može biti zanimljiva i uzbudljiva, na kraju će se ipak slični naći, ili će suprotnosti teško funkcionisati bez dodatnih kompromisa.

Za kraj – Popaj

Iako se čini da je ovo udaljavanje od teme, sačekajte! Slijedi dobar primjer o tome kako mitovi opstaju i kakav uticaj mogu izvršiti na populaciju (ne nužno negativan). Zašto Popaj? Crtani junak koji jede spanać iz konzerve i postaje jak. Ako uzmemo u obzir da je spanać samo jedna od namirnica kojima možemo povećati nivo gvožđa u svom organizmu, ostaju različita tumačenja zašto je tvorac ovog crtanog mornara izabrao baš ovu biljku? Jedno od objašnjenja je priča o njemačkom hemičaru, koji je mjerio koliko se gvožđa nalazi u spanaću ali umjesto da navede da ta količina iznosi 3,5 mg na 100 g spanaća, izostavio zarez i naveo da je u pitanju količina od 35 mg gvožđa. Količina od 35 mg gvožđa je ekvivalentna onoj kada biste sa svakih 100 g spanaća pojeli po jednu spajalicu. Ali, to nije sve… Kriminolog Majk Suton u svom istraživanju (2016) tvrdi da i ovaj mit ima svoj mit. Odnosno, tvrdi da je priča o decimalnom zapisu mit, te da ne postoje originalni zapisi ili drugi relevantan izvor koji bi išao u prilog priči o grešci njemačkog naučnika. Ali, našao je druge stare zapise u kojima su količine gvožđa u spanaću znatno velike, za šta su, smatra Suton, stare i neprecizne mašine za mjerenje. Ipak, mit o spanaću svakako još uvijek opstaje, iako se ne nalazi na vrhu liste omiljene hrane.

Alvarez, C. X., & Brown, S. W. (2002). What people believe about memory despite the research evidence. The General Psychologist, 37, 1-6.

Owens, M., & McGowan, I. W. (2006). Madness and the moon: the lunar cycle and psychopathology. German Journal of Psychiatry, 9(1), 123-127.

Scott, O., Lilienfeld, D., Lynn, S. J., Rushio, J., & Beyerstein, B. L. The top ten myths of popular psychology.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarHana Mehonjić, mag. psych.,  Matea Jukić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Azra Klempić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/361946205524453