Suicid: Priča iz našeg KRAJa

By | 06-12-2020
  • 214
    Shares
Hana Mehonjić, mag. psych.doc. dr. sc., Domagoj Švegar i Ivana Blašković, univ. bacc. psych., autori teksta

„Nitko. Nitko. Nitko.“

Opet je tu. Uspjela se otrgnuti iz lanaca koje sam joj stavila na ruke i noge. Kako li je samo snažna. Moram priznati da joj zavidim. Stara drvena vrata se sa svakim njenim udarcem izmiču iz svoje prirodne pozicije i pokazuju znakove skorog raspadanja. Hrast koji se nalazio ispred naše kuće dugi niz godina reinkarnirao se u namještaj i stolariju, a njegove nekoć bogate krošnje više nisu priječile sunčevu svjetlost. Da je samo znao kakvo će čudovište čuvati zatočeno u malom, skromnom sobičku u kojem se nalazio tek trošni metalni krevet i noćni ormarić nešto novijeg datuma proizvodnje. Nekad mi se čini da je drvo upilo svu tugu i agoniju koja se odvijala unutar ta četiri zida. Trune zajedno s mojim istrošenim i umornim umom. Tko bi rekao da se u kući dvokatnici čovjek ne može skloniti na sigurno? Sve sam svoje borbe usmjerila na nadvladavanje tog crnog čudovišta, a snagu manifestirala držanjem kvake da slučajno to isto čudovište ne izađe iz onog hladnog sobička. Nažalost, ljudi su samo ljudi. Čudovišta su pak čudovišta. Zna biti dana kada nabavim metalni lokot i mogu se opustiti na koji dan. Lijepo je kada ne morate život provoditi gledajući u vrata sobe u kojoj se skriva vaš najveći neprijatelj. Ponekad se taj neprijatelj otme kontroli, a kvaka i lokot postanu predmeti koji više ne služe svrsi. Kao ni vrata. „Kako samo imaš slabe ruke, starice.“. Glasovi postaju sve glasniji, period razmaka je sve kraći. Ponovno će izaći i stjerati me u kut, a ja ću sjesti sa skvrčenim koljenima i glavu spustiti u ruke. Samo mogu čekati kad će joj dosaditi zlostavljati me. Mučiti. Iscrpljivati. „Kako izgledaš jadno u toj pozi!“, čujem ju opet. „Zezam se.“ Razmaci su sve kraći. Kroz prozor vidim da se sunce sakrilo iza sivih oblaka. Možda će kiša, pomislim. „U svakoj pozi izgledaš jadno, bijednice!“

Preko prijeteće sivog neba munja je raširila svoje ruke i najavila nadolazeću oluju. Zvuk iz sobe na drugom kraju kratkog hodnika sve je nepodnošljiviji. Znam da dolazi. „Nećeš se moći sakriti, ovaj put sam jača!“ Spustila sam pogled na praznu livadu ispred kuće i poželjela da sam vani na suncu. Sklopila sam oči. DUM! Zrake sunca miluju mi obraze. DUM! Tako je toplo i smirujuće. DUMDUM! Zrak je tako čist i mirisan. DUM!!!

Vrata sobe naglo su se otvorila i vidjela sam ju. „Zdravo, stara prijateljice!“, rekoh. Pogledala me svojim hladnim, sivim očima punim mržnje i nakrivila glavu. Odjevena u crno, prišla mi je polako i stavila ledene dlanove na moje obraze. Opet sam sklopila oči i znala sam da nisam dovoljno snažna da joj se oduprem, da pobjegnem ili da joj stavim lance na udove. Nije ništa govorila, samo me gledala i hladila tijelo svojim promrzlim rukama. Bila je nevjerojatno blijeda, izgledala je poput mrtvaca, a pogled joj se mijenjao iz prozirnog ništavila u punokrvnu mržnju. Ništa me to više nije plašilo jer je ovo blijedo čudovište moja cimerica već dugi niz godina. Nažalost, ne mogu je istjerati ili natjerati da plaća stanarinu. Rekla je da je kuća toliko odvratna, neodržavana i nepoželjna da bi samo luda osoba pristala plaćati boravak u takvom mjestu. Frknula je nosom kad sam ju pitala zašto me nije pustila samu. Podrugljivo je iznijela argumente koji su prevagnuli i tako ju uvjerili da bi život u ovoj kući, sa mnom, bio idealan za nju. Rekla je da sam slaba i podložna manipulaciji. Sviđaju joj se moje reakcije kada me muči. Mazohist. Rekla je da nikad u životu nije dobila toliko pažnje. Živjela je par godina s nekim drugim ljudima nepoznatog imena, ali nisu bili toliko responsivni na njezine potrebe. Odgovara joj da ju bacim u okove u onu prokletu sobicu s vremena na vrijeme. Štedi energiju i tada izađe jača nego ikad. „Vidim da si umorna“, progovorila je dubokim, pomalo nadmoćnim glasom. Pogledala sam ju u oči i kimnula glavom u tišini. Sad je došao moj red da šutim i prepustim se njezinoj hladnoći. „Pusti mene da te vodim“, rekla je zlokobno. Nisam reagirala. I da sam se pobunila, uradila bi po svom. Dobro me procijenila ta crna, hladna spodoba – čini se da jesam toliko nemoćna kao što se i čini. Ma pravi je psiholog, tko bi rekao?

Sada me uhvatila za vrat i privukla bliže. „Bit ćeš poslušna i ponašat ćeš se kako JA želim, jasno?“ Nisam ju više gledala u oči, već sam plašljivo spustila pogled i gledala u drvene daske na podu. Bolio me vrat, pritisak njezinih ruku bio je gotovo zagušujuć. Odvukla me do kreveta i zajedno smo sjele. „Znaš li o čemu sad razmišljaš?“, upitala me. Odgovorila sam joj potvrdno. Misli su mi letjele od tema bezvrijednosti i očaja do tema protkanih beznađem i pesimizmom. Počela sam se udaljavati od svega, postala sam blijeda slika svog nekadašnjeg fizičkog obličja. Kao u crtanim filmovima kada ruka nekog lika prođe kroz bljedunjavog duha. Nestajem. Možda je ovo moj način štednje energije dok ne budem sposobna svladati čudovište i strpati ga u sobu. Nas dvije se nadopunjujemo kao yin i yang. Neka vrsta bolesne simbioze. Odmjeravamo snage na podmukle načine, a pobjednik se neće znati dok mi srce ne prestane kucati. Tko će pobijediti? Previše je. Ona je previše. Sama sebi sam previše. Hrabrost ratnika u meni nestala je poput otisaka u snijegu, a snaga da nadvladam tu crnu poteškoću i uspostavim moć postala je bajka u koju ne vjeruju ni djeca. 

Na donjem katu kuće nalazi se kuhinja s ormarićima i stolom za blagovanje te hladnjakom i pećnicom. U ormarićima stoji pribor za jedenje – nekoliko žlica i vilica te pet oštrih noževa, kao i jedan veliki mesarski nož. Stol je okružen četirima stolicama, a na stropu iznad nalazi se metalna kuka. Na stolu se nalazi omča. Preko puta kuhinje nalazi se dnevni boravak s ugodnim kaučem, malim drvenim stolom i kaminom na drva. Vatra trenutno ne gori, a prostorija odiše hladnoćom i ispraznošću. U sobi se ne nalaze nikakvi dragocjeni predmeti, nema umjetničkih slika niti cvijeća u vazi. Samo na stolu ispred kamina stoji crni Glock .45, a pored njega spokojno leže dva metka. Hodnik ispred dnevnog boravka vodi do kupaonice u kojoj se nalaze duboka kada, wc školjka, ogledalo i ormarić. Ormarić sadrži razne radosti, kao što su žileti za brijanje i bočice s tabletama za smirenje i bolove. „Koliko samo mogućnosti imaš“, odjednom progovori. Ona uvijek zna o čemu razmišljam. Nikad joj ne moram objašnjavati svoj tijek misli. Jednostavno zna, jednostavno razumije. „Znaš, kuća je ionako stara, trošna i ružna. Nikome ne bi bilo žao da nestane s mape. Oslobodio bi se teritorij za neku novu, ljepšu nastambu“, reče. Ima pravo. Koliko puta ste vi pomislili za određene građevine da nisu na(r)očita arhitektonska postignuća i da bi bilo puno ljepše kad bi se ta građevina zamijenila nekom boljom i funkcionalnijom? Priznajte. Znam da bi vam srce bilo ispunjeno nekom čudnom nostalgijom kada bi ova moja stara, drvena kuća nestala s lica planeta, ali biste nedugo nakon toga shvatili koliko je štetila prirodi i koliko je zapravo samo njezino postojanje zauzimalo mjesta nečem boljem. Drvene, trošne kuće lako se zaboravljaju, vjerujte mi. Ako upotrijebim neki od alata s donjeg kata, dala bih vam mjesta i mogućnosti. Zamislite samo! Vaša djeca mogla bi se igrati na mjestu gdje je nekoć stajala ruševna kuća, mogli biste istrčavati svoje pse ili voditi ovce na ispašu. Ili pak sagraditi neki velebni kompleks hotela čiji će gosti doprinositi financijskom oporavku države. Mogućnosti su beskrajne, samo upotrijebite maštu, znam da je imate napretek. A što sa mnom? Vidite li vi izlaz? Trebam li posegnuti za onim što se nalazi u dnevnom boravku, kuhinji ili kupaonici? U pravu je, stvarno imam mogućnosti. Što najmanje boli? Barem mogu birati. „Znaš da ovo nikad neće prestati, zašto jednostavno ne odustaneš?“, upitala me svojim dubokim glasom. Oči su joj gorjele od znatiželje i entuzijazma, za razliku od mojih očiju bez sjaja i životne energije. Tamni kolutovi oko očiju i pogled hodajućeg mrtvaca, kako prikladno. Legla sam na krevet i odlučila igrati po njezinim pravilima. „Dolje ti je sve na raspolaganju, znaš?“, sugestivno mi uputi pitanje. „Znam“, odgovorih ravnodušno. Znala je da razmišljam o tome. Gorko-slatki osjećaji okončavanja svega. Više ju ne bih vidjela. Bila bih slobodna. Libertas aut mors. Skupila sam svu snagu koju imam i ustala. Potrčala sam škripavim stepenicama i gotovo pala na predzadnjoj. Automatizmom sam skrenula u kupaonicu i napunila kadu toplom vodom. Pogledala sam se u ogledalo. „Pretpostavljam da je ovo zbogom“, rekoh. Imala sam potrebu oprostiti se od svog tijela. Nije ono krivo, dobro me služilo svih ovih godina. Sve pore na mom umornom licu vrištale su „Kraj!“. Kako li sam samo prozirna, gotovo nevidljiva. Duh. 

Sjela sam u kadu i topla voda se pretvorila u najhladnije jezero koje sam mogla zamisliti. Iz ladice obližnjeg ormarića izvukla sam žilete. Naslonila sam ruku na rub kade i zasukala rukave iznad lakta. Sjetila sam se nekih bolesnih slika koje objašnjavaju kako trebaš zarezati ako samo želiš završiti u bolnici, a kako ako želiš u mrtvačnicu. Okrenula sam žilet okomito, duboko udahnula i pritisnula nekoliko centimetara u kožu. Krv je odmah počela teći i uskoro je prekrila cijelu ruku. U kupaonicu je ušlo moje milo, crno čudovište. Sjelo je na školjku i promatralo me s izrazom lica koji sam protumačila kao žaljenje. Naslonila sam glavu na zid iznad kade i gledala kako se jezero boji u najljepšu nijansu crvene koju sam vidjela. Izgledalo je kao da latice ruže ispuštaju svoju boju u bezbojno tekuće ništavilo. Dodala sam boju u svoj život. Na kraju… Prostorija se počela vrtjeti, disanje se usporilo, otkucaji srca više nisu nalikovali na otkucaje srca zdrave, mlade osobe. Sve se usporilo… Netko mi je stavio zavjesu preko očiju. Sivo je. Tako je crveno, ali sve je tako sivo. Smirujuće. Umirujuće. Umiruće. Pogledala sam u nju, nasmiješila se prvi put u životu. Pobijedila je. Rat je završen, dižem bijelu zastavu u zrak. Sklapam oči i posljednji put čujem pobjedonosni šapat da sam uvijek bila i ostala… 

„Nitko. Nitko. Nitko.“

Opis nije dostupan.

Druga strana svakodnevice

Samoubojstvo je najteža posljedica krize mentalnog zdravlja. Da je kriza prisutna, vidljivo je ne samo u nedavnim medijskim izvještajima, već i u brojnim istraživanjima. Primjerice, Sveučilišni savjetovališni centar u Rijeci izvještava kako se broj studenata sa suicidalnim mislima za vrijeme prvog »lockdowna« udvostručio – čak 12,7% studenata navodi da se bori sa suicidalnim mislima, 19,6% izrazilo je visoku ili ozbiljnu depresiju, a 23,9 visoku ili ozbiljnu anksioznost. 

Zatvaranje u izolaciju, dijagnoza COVID-19 te dugotrajna socijalna distanca mogu dovesti do brojnih psihosocijalnih posljedica, pogotovo za ranjive skupine kao što su djeca i adolescenti, stariji, manjine, osobe niskog socioekonomskog statusa, žene i osobe s mentalnim poremećajima. Osim ovih skupina, posebnu pažnju potrebno je obratiti zdravstvenim djelatnicima i njihovim pacijentima.

Rizični faktori

Riziku za samoubojstvo doprinose brojni čimbenici koji se tiču samog pojedinca i njegove najbliže okoline, ali i cjelokupne društvene zajednice. Ti čimbenici nisu nužno uzroci samoubojstva, ali su s njime povezani:

·     obiteljska povijest samoubojstva 

·      obiteljska povijest zlostavljanja

·      prethodni pokušaj samoubojstva 

·      prisutnost mentalnog poremećaja, osobito kliničke depresije 

·      povijest zlouporabe alkohola i droga

·      osjećaj beznađa 

·      impulzivne ili agresivne tendencije

·      kulturna i vjerska uvjerenja (npr. uvjerenje da je samoubojstvo plemenito rješenje osobnog problema) 

·      lokalne epidemije samoubojstava

·      izolacija, osjećaj odbačenosti od drugih ljudi

·      prepreke tretmanu mentalnog zdravlja

·      gubitak (socijalni, radni ili financijski gubitak, prekid odnosa)

·      tjelesna bolest

·      lak pristup sredstvima izvršenja suicida

·      nespremnost za traženje pomoći zbog stigme povezane s mentalnim zdravljem

Zaštitni faktori

Iako puno manje istraženi, postoje faktori koji nas mogu zaštititi od rizika za samoubojstvo:

·      efikasna klinička skrb za fizičko i psihičko zdravlje

·      lako dostupna stručna pomoć

·      podrška okoline za traženje pomoći

·      povezanost s bliskim osobama (obitelji i zajednicom)

·      vještine rješavanja problema, rješavanja konflikata na nenasilan način

·      kulturalna i religiozna vjerovanja koja promiču život

·     postavljanje osobnih ciljeva koji povećavaju osjećaj smisla u životu

·     bavljenje ispunjavajućim aktivnostima (hobiji, tjelesne aktivnosti i sl.)

Što učiniti?

Kako je veća psihološka otpornost povezana s boljim mentalnim zdravljem, u ovom periodu neizvjesnosti i nestabilnosti ključno je kultivirati upravo – otpornost. Kada se osjećamo da pripadamo nekome/nečemu, kao i kada osjećamo osobnu snagu, radimo na vlastitoj otpornosti. To je posebno važno u periodima kada se čini da ništa nije pod našom kontrolom. Stanja poput pandemije mogu u nama izazvati snažne osjećaje beznadnosti i bespomoćnosti, koji se razvijaju zbog ponavljanih neuspješnih pokušaja kontroliranja ishoda situacije. Takvi se osjećaji mogu javiti, primjerice, kod liječnika koji se svim silama trudi pomoći umirućim pacijentima, a bez obzira na svoj trud svakodnevno je suočen sa smrću. Iz tog razloga, pojedinci mogu dobiti dojam da je njihova sudbina izvan njihove kontrole. Naravno da velik dio trenutnog stanja nije pod kontrolom pojedinca. No, za razvoj otpornosti i prikladno suočavanje ključno je usmjeriti se na domene vlastitog života koje su još uvijek kontrolabilne – a to su, kao što kažu još i antički stoici, a danas i suvremena psihologija, većinom naši ciljevi i vrijednosti. Strategije kojima možemo poticati otpornost uključuju reduciranje ili ublažavanje izlaganja nepovoljnim uvjetima (npr. izbjegavanje negativnih vijesti) ili poticanje mobiliziranja zaštitnih procesa (npr. podizanje kvalitete interpersonalnih odnosa u obitelji i šire). Najefikasnija je, naravno, kombinacija ovih strategija.

U redu je ne biti u redu! U trenucima beznađa, uzmite telefon i nazovite: 

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida

01 24 21 603

01 23 88 888 (kućni 466)

Hrabri telefon

0800 0800

Plavi telefon za djecu u krizi

0800 421 888


Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych.Danijel Turkan, mag. psych. i Sandra Zgodić, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Rat je završen, dižem bijelu zastavu u zrak. Sklapam oči i posljednji put čujem pobjedonosni šapat da sam uvijek bila i ostala…Nitko. Nitko. Nitko.

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 5. prosinca 2020.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.