Živimo u novom normalnom. Prečesto u zadnje vrijeme slušamo o novom i starom normalnom. Pa kad smo već na temi, razmislimo na sekundu što znači pojam normalnog. Taj pridjev često koristimo kad opisujemo osobe, pojave, vremena, situacije i mjesta. Rijetko ćemo tražiti sugovornika pojašnjenje na što točno misli kad kaže da netko/nešto (ni)je normalno. Uglavnom znamo, ili mislimo da znamo što taj pridjev označava.
U psihologiji ćemo na normalnost, najčešće, naići ili u statističkom ili u kliničkom smislu. Na kraju krajeva, čime se psiholozi bave nego određivanjem je li netko normalan ili nije. Biti normalan je nešto poželjno, npr. trenutni Predsjednik RH je u kampanji naglašavao da je on „normalan“ predsjednik, trener Liverpoola se na prvoj press konferenciji predstavio kao „The Normal One“. Iako je uzorak mali (n = 2), a naučili smo u jednom od postova koliko je važna (i) veličina uzorka kad želimo zaključivati o populaciji, nadam se da ćemo se složiti da je opća percepcija da je biti normalan – dobro, a biti nenormalan – loše.
Prije pregleda različitih pogleda na normalnost, promislite biste li za osobu koja podrigne nakon jela u finom restoranu rekli da je normalna te biste li promijenili mišljenje da se taj događaj odvio u određenim dijelovima Indije, Kine ili Bahreina gdje se takvim ponašanjem odaje zahvalnost za dobar obrok. Biste li za menadžera uspješne tvrtke koji uvijek nosi sandale, ljeti i zimi, rekli da je normalan? I na kraju, je li osoba s rakom pluća normalna?
Normalnost kao statističko obilježje
Ono na što najčešće mislimo kad nazovemo nekoga normalnim, ili nenormalnim, je statistička normalnost. Sjećate se svi, nekad, negdje u životu ste naišli na pojam zvonolika krivulja. Na Slici 1 nalazi se distribucija rezultata ljudi na klasičnom testu inteligencije. Visina krivulje označava broj ljudi s određenim rezultatom pa vidimo da bi najveći broj ljudi trebao imati IQ 100.
Normalna krivulja ima neka svoja poznata svojstva a jedno od njih je da se ljudi grupiraju oko jedne vrijednosti (tzv. aritmetičke sredine koja na primjeru iznosi 100 IQ bodova) po određenom pravilu (tzv. standardna devijacija koja na primjeru iznosi 15 IQ bodova). Znajući te dvije odrednice normalne distribucije, možemo odrediti svoj rezultat na određenoj varijabli/ponašanju/situaciji… Prema statističkim kriterijima, vrijednosti iznad (i ispod) dvije standardne devijacije (na Slici 1 su to vrijednosti ispod 70 i iznad 130 IQ bodova), toliko su rijetke, da ih nazivamo abnormalnim. Iako prosječan građanin ne barata ovim pojmovima i brojevima, siguran sam da je nečija normalnost funkcija udaljenosti od aritmetičke sredine svih ljudi. Pa zamislimo da živimo negdje u Finskoj gdje je jako hladno i izmjerimo da je prosječan broj komada odjeće koju ljudi nose 10 (uključujući donje rublje) a standardna devijacija neka iznosi 2 komada odjeće. Stanovnici tog kraj koji nose manje od 6 ili više od 14 komada odjeće biti će percipirani kao nenormalni s tim da će netko tko nosi 15 komada biti percipiran nenormalnijim od sugrađana sa 14 komada ženskih gaća na sebi.
Dva su glavna nedostatka ovakvog pristupa, prvi je da kad bih vam izmjerio razno razne stvari, recimo 59 njih (to može biti visina, težina, visina plaće, broj partnera…), vjerojatnost da se nalazite u rasponu od +/- 2 standardne devijacije na svim tim varijablama je manja od 5%. Drugim riječima, svi smo negdje nenormalni. Drugi nedostatak je da poželjnost obilježja/ponašanja nije uzeta u obzir. Pa npr. slijedeći isključivo statistički pristup definiranju normalnog, Albert Einstein bi bio klasificiran kao nenormalan jer je bio iznadprosječno inteligentan.
Normalnost kao ponašanje u skladu sa društvenim normama
Svaku kulturu obilježava niz pisanih, ali i nepisanih, pravila unutar kojih se pripadnici određene kulture ponašaju. Pisana pravila nazivamo zakonom, a nepisana pravila nazivamo društvenim normama (norm-ama). Kod nas će pojedinac koji ne psuje na semaforu ili koji baci finu hranu iz privatnog kluba bez da pozove prijatelje da mu je pomognu pojesti biti označen kao nenormalan, dok bi u nekim drugim zemljama bio klasificiran upravo suprotno – kao normalan. Problem s ovakvim pogledom na razliku između normalnog i nenormalnog je stalno mijenjanje društvenih normi. Iako je nekad bilo normalno da Afroamerikanci ne smiju sjediti u autobusu, danas je, na sreću takva društvena norma napuštena. Slično je i s modom. Kad bismo se svi ponašali kao svi drugi, tetovaža šarana bi bila jedna od rjeđe traženih u salonima.
Normalnost kao adekvatno funkcioniranje
Jedan od češćih razloga zbog kojih osoba potraži psihološku pomoć je nelagoda koju osjeća. Možda otud potječe oznaka nenormalnosti za ljude koji posjećuju psihologa. Poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, prema psiholozima, nisu normalne te su i više nego dovoljan razlog za posjet psihologu. Ograničimo li se pak isključivo na ovaj način kategoriziranja ljudi kao normalne ili nenormalne, može nam se dogoditi da osobu koja se bavi ekstremnim sportovima proglasimo nenormalnom zbog toga što prilikom bavljenja takvim aktivnostima, osim ugode, osjeća i negativne emocije. Još veći problem je odrediti što je uzrok a što je posljedica, jednako je moguće da je osjećaj nelagode izazvan nemogućnošću svakodnevnog funkcioniranja a ne obrnuto.
Zaključak
Ovo su samo neki od, češće korištenih, modela normalnosti. Svaki od njih ima svoje prednosti i svaki od njih ima svoje nedostatke, kao i svi mi uostalom. Nadam se da ćemo barem zastati na sekundu prije nego sljedeći put kažemo nekome da nije normalan jer neće popiti barem jednu pivu iako vozi; da je normalno upisati fakultet nakon srednje ili da je normalno ne izaći na izbore kad je ionako nebitno. Nenormalno je biti normalan, u svemu.