Otkad je ideja Mračne trijade (DT, od eng. Dark Triad) razvijena prije 18 godina, zaokupila je pažnju istraživača i fanova pop-psihologije. Čovječanstvu je uručen alat za procjenu koliko je netko, riječima jednog istraživača, šupak. Mračna trijada se sastoji od tri socijalno nepoželjne karakteristike koje se međusobno razlikuju, ali imaju tendenciju u pojedincima se pojavljivati u sličnoj mjeri:
- Narcizam: napuhano vjerovanje u vlastitu važnost.
- Psihopatija: manjak osjećaja i ciničnost prema drugima.
- Makijavelizam: sklonost zavaravanju i eksploataciji drugih ljudi.
Sjećam se kad sam prvi put čuo za to da sam maštario kako suptilno uvaliti svojim bivšim djevojkama ovaj upitnik da svima dokažem da nije u meni bio problem. Volim se tješiti da vjerojatno nisam bio jedini.
Čini se da postoji privlačnost u tome da možemo nekome dati hrpu pitanja i saznati koliko se pametno odmaknuti od njih. Mračna trijada je inspirirala ogroman broj istraživanja u zadnjih 10 godina. Primjerice, nedavno je na ovoj stranici objavljen članak o Mračnoj strani ljubavi.
Ipak, tiha pretpostavka je 17 godina bila da je “svijetla” (prosocijalna) strana ljudske prirode puka odsutnost mračnijih karakteristika dok nije prošle godine Scott Barry Kaufman uspješno definirao prve tri karakteristike naše pozitivnije prirode koje je nazvao Svijetla trijada (LT, od eng. Light Triad):
- Vjera u čovječanstvo: vjerovanje da je ljudska priroda intrinzično dobra.
- Humanizam: vrednovanje dostojanstva i vrijednosti svakog pojedinca.
- Kantijanizam: tretiranje drugih kao subjekte s vlastitim ciljevima, a ne puka sredstva.
Nedavno sam uz dopuštenje profesora Kaufmana preveo na hrvatski i u procesu sam validacije upitnika Svijetle trijade. Stoga, ako želite otkriti u kojoj mjeri u vama koegzistiraju dvije trijade, možete riješiti kratki upitnik od dvije minute (četiri, ako ste mi voljni ostaviti ekstra podataka o sebi za istraživačke svrhe).
Ako Mračna trijada zastupa osobine izražene u najgorim kriminalcima, Svijetla trijada zastupa osobine tipične za tzv. “svakodnevne svece”. Međutim, znači li to da se svijet dijeli na “mračne” i “svijetle” ljude?
Mapiranje ljudskog srca
Razmotrimo dvije teorije dobra i zla. Prva je popularizirana u Star Wars filmovima i dio je mnogih religija. Po njoj su neki ljudi jednostavno na Autoputu za pakao dok se drugi penju Stubištem prema raju. Tada je konflikt dobra i zla zapravo rat između dobrih i loših pojedinaca ili grupa.
Nasuprot tome, Aleksandar Solženjicin je tvrdio da “granica između dobra i zla prolazi kroz svako ljudsko srce”. Po ovoj teoriji je borba između dobra i zla unutar svakog od nas. Koja teorija bolje kotira empirijski?
Prema jednom istraživanju, 33-50% pojedinaca je “svijetle” orijentacije, dok je samo 7-26% “mračne”. Ostalih 41-43% pojedinaca ima kombinirani stil. To i činjenica da je korelacija između LT i DT oko -0.5 ukazuje nam na dvije važne stvari:
- Pojedince je moguće smjestiti na vrlo širok spektar svijetlih i mračnih karakteristika. Uz napomenu da većina ljudi naginje svjetlijim karakteristikama (čak i nakon kontrole za socijalno poželjne odgovore).
- Iako svijetle i mračne karakteristike imaju konkurentan odnos unutar pojedinca, one velikim dijelom variraju neovisno jedno o drugom, tj. ljudska priroda dopušta da pojedinac bude visoko ili nisko na obje trijade.
U najmanju ruku se čini da postoji ogroman broj ljudi u kojima svijetla strana dominira, dok je mračnih pojedinaca daleko manje. Istovremeno, nešto manje od pola pojedinaca ne paše u niti jednu od dvije kategorije. Stoga, možemo reći kako ideja da postoje “dobri” i “loši” ljudi stoji na klimavim koljenima.
Solženjicinova alternativa je elegantnije objašnjenje. Upućuje nas na analogiju dva kapetana na istom brodu (“mračni” i “svijetli”). Svaki ima svoju ideju gdje bi brod trebao ići. Ipak, imaju samo jedno kormilo (naše tijelo). Ovo objašnjenje pretpostavlja da većina nas istovremeno ima i prosocijalne i sebične ciljeve koji su često kontradiktorni. Isto tako, ovisno o brojnim drugim faktorima, nekada ganjamo jednu ili drugu vrstu ciljeva. Mračni i svijetli pojedinci, iz ove perspektive, su jednostavno oni kojima je jedan kapetan češće za kormilom. Ovakva perspektiva nešto bolje paše podacima.
Pretpostavljam da nitko nije iznenađen da Solženjicin zbori mudrije od Georgea Lucasa?
Sebičnost i prosocijalnost su alati
Jako dobro pitanje je odakle nam ovakva dva kontradiktorna aspekta ljudske prirode? I kako uopće možemo funkcionirati kada nas jedan dio psihologije vuče na jednu, a drugi na drugu stranu? Kratki odgovor bi bio da su oba skupa karakteristika ništa više nego skup kognitivnih alata koji su dobro došli našim precima u vrlo različitim kontekstima.
Kroz dugačak proces prirodne selekcije i kulturne koevolucije naši su preci morali preživjeti nezamislivo teške i raznovrsne izazove: vruću i hladnu klimu, nestašicu i kontaminaciju hrane, borbu i bijeg. Ovisno o potrebi, tijekom evolucijske povijesti su se ujedinjavali u zajednice ili živjeli sami. U pokušaju da prežive i razmnože se isprobali su širok spektar rješenja koja bi samo povremeno funkcionirala. Sklonost adaptivnijim rješenjima prenosila se dalje, a neadaptivna rješenja su malo po malo nestajala iz genetskog bazena. Krajnji produkt je mozak kao skup nabacanih kognitivnih alata. Poput ogromnog švicarskog noža ili mobitela s prevelikim brojem specijaliziranih aplikacija za svaki problem s kojim su se naši preci borili.
– “Tamo gdje si ih ostavio.”
Na uzorku od 299 ispitanika u mom istraživanju, samo je jedna osoba pokazala potpunu odsutnost vjere u čovječanstvo, a samo četvero potpunu odsutnost psihopatije. To je u skladu s dosadašnjom literaturom – potpuna odsutnost mračnih i svijetlih karakteristika u pojedincu je ne samo rijetka, već potencijalna indikacija patologije. Osim toga, u istraživanju na američkim i kanadskim blizancima, utvrđena je umjereno visoka razina heritabiliteta za narcizam i psihopatiju, te umjereno niska za Makijavelizam. Bihevioralna genetička istraživanja nisu još provedena za Svijetlu trijadu, međutim jedno istraživanje iz 1986. je utvrdilo da srodne karakteristike (empatija, nježnost i altruizam) imaju heritabilnost između 56 i 70%; stoga možemo s dozom opreza pretpostaviti da isto vrijedi i za LT. Nasljednost i univerzalna zastupljenost ovih konkurentnih karakteristika je testament adaptivne prednosti koje su, u različitim uvjetima, omogućile našim precima reproduktivni uspjeh.
Iako obje strategije gotovo sigurno imaju kompleksnu povijest, u pokušaju da objasnim evoluciju ovih karakteristika, hipotetizirat ću da jedan faktor služi kao ključni okidač: u kolikoj mjeri percipiramo da smo dio tzv. “igre nulte sume”, tj. koliko smatramo da su nam ključni resursi (hrana, sigurnost, partneri) limitirani i zarobljeni u natjecanje gdje je tuđi uspjeh naš neuspjeh. Smatram da su mračne karakteristike evoluirale za potrebe navigacije takvom okolinom, dok je za razvoj odvojenih svijetlih karakteristika bilo potrebno da stvorimo društvene preduvjete za akumulaciju socijalnog kapitala.
Ja i moja jaja
U pokušaju da objasnim proces iza nastanka mračnih i svijetlih karakteristika, trudit ću se pojednostaviti i istaknuti samo ono što smatram najvažnijim koracima. Cijena pojednostavljanja je nepreciznost te ću neizbježno izostaviti ili staviti nedovoljno naglaska na važne mehanizme.
Početno prirodno stanje svijeta je opisao Thomas Hobbes izrazom homo homini lupus est te pojasnio da je u takvom svijetu za očekivati da će vam život biti “… usamljen, siromašan, gadan, krvav i kratak”. Uistinu, najdalji preci naše vrste preživljavali su najgore izazove ovoga svijeta bez prednosti kakvu moderno društvo nama osigurava. U ovakvoj noćnoj mori, najbolje čemu se možemo nadati je da ćemo doživjeti dovoljno dugo da osiguramo svojoj djeci reproduktivni uspjeh. Točnije, imperativ “ja i moja jaja” je nametnut od jedinog dijela nas s potencijalom za besmrtnost: našim genima. Zbog važnosti gena u transgeneracijskom prijenosu informacija, djelomično je točno koncipirati ljude kao “vozila” za njihov prijenos.
Stoga, u svijetu gdje su resursi nisko dostupni, limitirani i pripadnici naše vrste su nam konkurenti – nije teško zamisliti da bi pojedinci s većom sklonošću ka razvoju manipulativnosti, bezosjećajnosti i napuhanog ega (pretečama DT-a) tada uživali bolji reproduktivni uspjeh. Barem u samom početku. U kasnijim iteracijama evolucijske igre, kako mračne karakteristike postaju sve zastupljenije, tada se kao odgovor na njihovu averzivnost u većoj mjeri pojačava sposobnost detekcije tih karakteristika u njihovim metama. Upravo definirajuća karakteristika mračnih pojedinaca, hostilnost prema drugima, isprovocirala je razvoj sustava za detekciju i ubijanje mračnih osoba. Dakle, DT-ovi su vrlo vjerojatno samolimitirajući, onemogućujući da prevelik broj pojedinaca odjednom ima te karakteristike.
Treba napomenuti da na ovoj razini razvoja prisutno djelovanje mehanizama poput recipročnog altruizma i srodničke selekcije (oni su prekompleksni za objasniti ovdje). To znači da su se u ovoj etapi u ograničenoj mjeri mogli javiti prvi znaci svijetlih karakteristika. Ako želite bolji uvid u logiku iza evolucije suradnje kod “sebičnih” pojedinaca, predlažem vam članak o zatvoreničkoj dilemi.
Ipak, za ozbiljniji razvoj i širenje svijetlih karakteristika je vjerojatno bilo potrebno da nam mozgovi dovoljno narastu kako bismo razvili kompleksniji jezik, sposobnost socijalnog (zlo)pamćenja i mogućnost formiranja dugoročnog povjerenja između pojedinaca. Ovo nam omogućuje da postanemo ultrasocijalna bića sa sposobnošću ujedinjavanja u ogromne grupe bez nužnosti genetičkog srodstva, što je preduvjet za izlazak iz igre nulte sume.
Pravila, društveni kapital i supererogatornost
Razvojem većih društava, došlo je do formiranja društvenih ugovora: nepisanih “pravila” gdje pristajemo odreći se dijelova Hobbesijanske slobode za potrebe zajedničke zaštite. Tu započinje nova era ljudske evolucije jer se otvaraju vrata kulturnoj koevoluciji.
U početku su pravila kodirana u nesvjesnim obrascima, gdje zajedničkim snagama kažnjavamo manifestacije mračnih karakteristika, što dodatno dovodi do smanjenja njihove zastupljenosti u populaciji. Osoba koja poštuje pravila i aktivno sudjeluje u njihovoj promociji sudjeluje u novoj evolucijskoj igri – akumulaciji “socijalnog kapitala”: povjerenja i povezanosti s našim susjedima. Dugoročno, socijalni kapital se pretače u reproduktivni uspjeh, pa se tako prosocijalne karakteristike neovisne o recipročnom altruizmu i krvnom srodstvu napokon mogu, poput požara, proširiti populacijom.
Osobno sam fasciniran konceptom obaveza i zabrana, te je to glavno usmjerenje mojih istraživačkih interesa. Točnije, ono čime sam fasciniran je supererogatornim pojedincima. Naime, obaveze i zabrane su tako koncipirane da pojedinac ima opciju a) konformirati se ili b) ih prekršiti. Međutim, supererogatorni pojedinci su oni kojima pravila nisu potrebna da bi bili moralni. Oni po svojoj prirodi teže napraviti ne samo onoliko koliko im dužnost nalaže, već ju redovito nadilaze. Takvim pojedincima dugujemo više nego što si možemo zamisliti.
Primjerice, konformist jednostavno prođe pokraj beskućnika na ulici. Zakon mu kaže da ga ne smije šutnuti, on to nije napravio, i za konformista je dovoljno da nije mračan. Međutim, supererogatorni pojedinac će izvaditi novčanik i dati mu nešto. Drugi supererogatorni će volontirati ili davati velike donacije u dobrotvorne svrhe iako njima to ne donosi (očiglednu) korist. U moderno vrijeme vidimo hiperaltruizam bez presedana u pokretu Efektivnog altruizma. Smatram da je supererogatornost preteča i glavni sastojak onoga što danas nazivamo Svijetlom trijadom.
Činjenica je da bi se supererogatornost mogla proširiti genetskim bazenom, potrebni su uvjeti koji hiperaltruizam čine ne samo mogućim nego i reproduktivno korisnim. U najmanju ruku, ne isplati nam se dati novac prosjaku koji će s njim kupiti pištolj i opljačkat nas, što je vrlo moguće u društvu s nefunkcionalnim pravnim sustavom. Istovremeno, altruizam ne smije biti odbojan nego privlačan pripadnicima suprotnog spola, što je moguće samo ako društvo vrednuje dostojanstvo pojedinaca i ima dovoljno resursa na raspolaganju. Dakle, modernija i prosperitetna društva facilitiraju nastanak supererogatornih karakteristika uklanjajući ljude iz stanja vječnog natjecanja za ograničene resurse i nagrađivanjem doprinosa društvenom poretku kroz mogućnost akumulacije socijalnog kapitala. U takvim uvjetima se dugoročno “isplati” (u reproduktivnom smislu) biti što svjetliji.
No, ako već imamo društvo koje aktivno tisućama generacija eliminira mračne i potiče svijetle karakteristike, kako objasniti 7-26% pojedinaca mračne orijentacije? Najmanje su dva razloga u pitanju:
- Kako se društvo razvija, tako pravila postaju kompleksnija i eksplicitnija, konačno kulminirajući u modernim državno-pravnim sustavima toliko kompleksnim da ih niti jedan pojedinac ne može razumjeti. Što je sustav kompleksniji, više je mana za eksploatirati. Ovo pruža priliku mračnim pojedincima da kroz korupciju ostvare komparativnu prednost.
- Svijetle karakteristike su iznimno socijalno poželjne i korisne; međutim pojedinac s previše takvih karakteristika je laka meta za eksploataciju od strane mračnih pojedinaca. Dakle, ironija je da prisutnost svijetlih karakteristika onemogućuje totalno istrebljenje mračnih.
Ulaskom u moderno doba, naslijedili smo (u većoj ili manjoj mjeri) okidače za aktivaciju mračnih i svijetlih karakteristika. To ne znači da su isključivo nasljedne (iako imaju tu komponentu). One mogu i ne moraju biti potaknute različitim životnim okolnostima koje potencijalno uključuju rana iskustva, traume, obrazovanje, raspoloženje i sl.
Sadašnjost i budućnost svijetlo-mračnih karakteristika
Istraživanje mračnih karakteristika ima “prednost” od 17 godina nad proučavanjem svijetlih, stoga ne čudi da o prvima znamo daleko više. Primjerice, konceptualizacija mračnih karakteristika se proširila prvo na mračnu tetradu (trijada+sadizam), pa na ukupno 12 karakteristika. U zadnje vrijeme predlaže se da je u podlozi tih karakteristika mračna jezgra ili D-faktor (ekvivalent g-faktora u inteligenciji). Nema nikakvog razloga za vjerovati da se konceptualizacija svjetlijih karakteristika neće proširiti van vjere u čovječanstvo, humanizma i Kantijanizma u daljnjim revizijama – ovo je za sad tek među prvim pokušajima.
Također, obje trijade su povezane s velikim brojem životnih ishoda. Obično svjetliji pojedinci tu prođu bolje, ukazujući da su svijetle crte adaptivnije u modernom svijetu. Svijetla trijada je povezana s većim životnim zadovoljstvom, kvalitetnijim vezama, suosjećanjem i empatijom, autentičnosti, pozitivnim entuzijazmom, otvorenosti ka novim iskustvima, savjesnosti i zrelijim obrambenim mehanizmima. Zapravo, lista je apsurdno dugačka, i mračna trijada obično pokazuje suprotni obrazac. Jedino u čemu mi se čini da “pobjeđuju” mračni pojedinci je u razini vrlina kreativnosti, hrabrosti i vodstva. Međutim, pitanje je u kojoj su mjeri te karakteristike posljedica asertivne ekstraverzije (koja je česta kod mračnih pojedinaca), a koliko samom D-faktoru.
Dosadašnja istraživanja mračnih karakteristika su bila dosta iscrpna (iako su tek zagrebala površinu), dok su svijetle karakteristike tek došle na vidjelo. Pretpostavljam da će se buduća istraživanja usmjeriti na to kako različite kombinacije dviju trijada mogu proizvesti najbolje rezultate.
Primjerice, ljudi s visokim vjerovanjem u čovječanstvo i humanizmom mogu biti meta mračnih pojedinaca osim ako su modulirani s dozom cinizma tipičnim za psihopatiju. Isto tako, ovaj članak je prvenstveno napisan jer želim shvatiti i prenijeti znanje svijetle trijade vama, kao i promovirati te karakteristike. Međutim, da barem malo narcisoidno ne uživam u tome što čitate moje riječi, nikada ne bih skupio hrabrosti izaći u javnost s ovim tekstom. Dobar psihoterapeut tretira svoje klijente Kantijanistički. Ali, najdrastičnije terapeutske intervencije uključuju dozu verbalne manipulacije, te Makijavelistička sklonost terapeuta može usmjeriti klijenta u dobrom smjeru. Vremenom bi istraživanja mogla razjasniti ovu kompleksnu dinamiku dvaju trijada.
Većina nas ima nekakvu kombinaciju mračnih i svijetlih karakteristika. Pravo pitanje je, sada kada to znate, kojem kapetanu ćete prepustiti kormilo?
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: prof. dr. sc. Bojana Dinić, doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Maja Batorek, univ. bacc. psych., Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych., Danijel Turkan, mag. psych.