Svjesno o nesvjesnom i nesvjesno o svjesnom

By | 14-02-2021
  • 298
    Shares
Vladimir T. Katušić, mag. psych., autor teksta

U prošlom članku “Kratki vodič kroz psihoterapijske pravce za autostopere”, opisujući različite psihoterapijske tradicije, na više sam mjesta spomenuo odnos između tzv. svjesnog i nesvjesnog te naznačio da ću spomenutim problemima posvetiti prostor u drugom članku. Pogađate, ovo je taj drugi članak. 

Kroz vožnju psihoterapijskim pravcima, jedno je pitanje kontinuirano tražilo više pažnje u teorijskom i praktičnom smislu: što je to „slavno” nesvjesno i kakvu ulogu ono ima na našem putu? Zašto se različiti pravci toliko razlikuju u svom poimanju i praktičnom radu s „nesvjesnim”? Trebamo li se usmjeriti na rad s nepoznatim psihičkim silama ili fokusirati na ono što nam je dostupno svijesti? Koja je uopće razlika između jednog i drugog i koji je uzrok povijesne podjele između pravaca fokusiranih na „svjesno” i „nesvjesno”? 

Uz to, svaki je pravac nosio svoja pitanja. Što je „nesvjesno” u kognitivno-bihevioralnoj terapiji? Isplati li se pet godina sjediti na Freudovom kauču dok se „nesvjesno” ne ukaže na površini? Zašto je Freud odustao od rada na „nesvjesnom” pomoću hipnoze i kakve to veze ima s masovnom pojavom metoda rada na „nesvjesnom”? Što je „nesvjesno” u egzistencijalizmu? Zašto je C. G. Jung „nesvjesno” izjednačio s pojmom sudbine, a s druge je strane A. Ellis, velikan kognitivnog pristupa,  Freuda i cijelu njegovu  teoriju o nesvjesnom izjednačio s nusproduktom konjskog probavnog trakta? 

Cilj je ovog članka pokušati odgovoriti na sva ova pitanja na jednostavan i praktičan način. Pitanja bi mogla biti odgovorena dugačkim traktatima iz različitih knjiga koje su se bavile tom materijom. O spomenutim temama je napisano dovoljno za izgradnju barem jednog Pelješkog mosta. Ipak, za ovaj je kratak članak praktičnije koristiti osobu kao model koji će nam poslužiti za demonstraciju teorije. U tu svrhu će nam poslužiti neka izmišljena moderna verzija Pepeljuge. Neobavezani da se držimo narativa ispričanog u bajci, posudit ćemo neke biografske elemente i pokušati opisati što je kod nje svjesno i nesvjesno te što bi naša nova suvremena Pepeljuga učinila ili mislila da se nađe suočena sa svim navedenim pitanjima.

Bila jednom jedna…

Izvor: Unsplash

Anđela, od milja zvana Anđa. Mama ju je u šali htjela nazvati Pepeljuga, ali je ipak imala dovoljno obzira da je poštedi zadirkivanja u budućnosti, pa ju je nazvala spretnijim imenom koje također simbolično nosi ono što mama želi da joj kćer bude. Anđelina je mama odrasla u teškim okolnostima, a svoje je dijete vidjela kao najveće dobro koje treba biti sačuvano od svog zla koje postoji u ovome svijetu. Držala ju je u naručju kao pravog malog anđela. Prvih pet ili šest godina živjeli su u gotovo idiličnom odnosu. Tata je uglavnom bio na poslovnim putu i samo bi povremeno sudjelovao u životu svoje kćeri. 

Život Anđele naglo se promijenio kada je majka, zbog nepredvidljive bolesti, preminula i netragom nestala. Bez riječi, glasa i objašnjenja. Tata je pokušao objasniti što se dogodilo, ali malenoj Anđeli nije baš bilo jasno što znači „zauvijek spavati”. Prvo ju je obuzeo strah jer nije znala gdje je mama nestala i što ako ona sama „zauvijek zaspi”. Hoće li se mama ikada probuditi i vratiti? Iz dana u dan zabrinutost je prelazila u tugu i očaj, a česti i bučni pokušaji da od tate sazna nešto više nisu urodili plodom. Ni tatina ljutnja zbog pitanja, ni nove igračke koje je kupio nisu mogle odagnati ta pitanja. Tuga je polako prelazila u ljutnju i povremeni bijes koji je ostao duboko u njoj. 

Iako je izgledalo da situacija ne može biti gora po našu Anđelu, nova osoba se pojavila u njenom životu – maćeha. Tata je objasnio da maćeha već dugo radi za njega i da se vole. Anđeli se maćeha nije nimalo svidjela. Kada su se došle upoznati, maćeha ju je uštipnula za obraz kao da je jednogodišnja beba, kratko i nespretno joj razbarušila kosu u nekom pokušaju pokazivanja dragosti te je samo prošla pored nje pitajući otvoreno gdje su svi oni ormari koje joj je Anđelin tata još davno obećao. Kao da to nije bilo dovoljno, s maćehom su došle i dvije njene kćeri koje su bile na početku adolescencije. Obje su hladno prošle pored nje, uživljene u snimanje novog luksuznog doma i dijeljenjem fotografija na Instagramu. 

Slično kao u bajci, Anđelin život se pretvarao u noćnu moru. Topline u suživotu s novim osobama nije bilo, a one su je sve više tretirale kao služavku nego stvarnu osobu. Sve su tri bile opsjednute Instagramuše kojima je glavna svrha dana bila snimanje amaterskih editorijala za demonstriranje „naslijeđenog” luksuza. Jedina pažnja koju je Anđela dobila od njih svodila se na naređivanje pod prijetnjom batina koje su se ponekad događale ili sprdanje s Anđelom kao nekim klaunom koja služi njihovoj Insta-publici za zabavu. 

Jedina je pozitivna točka u Anđelinom životu bila škola. Tamo je imala krasnu učiteljicu koja je u njoj vidjela iznimnu bistrinu, osjetljivost i pamet. Anđela je upijala znanje i vještine najbrže u razredu. Knjige vršnjaka nisu bile dovoljne da zadovolje Anđelinu radoznalost pa je sve češće ostajala u knjižnici čitati sve do čega se mogla dokopati. Tražila je sve moguće dodatne aktivnosti da ostane što duže u školi, a što manje da sudjeluje u cirkusu doma. Za razliku od originalne Pepeljuge, Anđela je postala zvijezda u školi jer je počela pobjeđivati i na državnim natjecanjima za više razrede. Svi profesori su je htjeli pod svoje, a roditelji druge djece su joj tepali sa željom da je bar njihovo dijete takvo. Ponekad bi je i pozvali da održi instrukcije svojim vršnjacima, ali je od toga odustala jer su je počeli odbacivati zbog zavisti koju bi u njima izazvala. Anđeli to nije teško palo, samo joj je dalo više vremena da provodi u knjižnici. Godila joj je moć koju je osjećala da ima zahvaljujući znanju i vještinama. Uzor je vidjela u Beth Harmon iz aktualne serije Queen’s Gambit. To je serija koja joj se svidjela i maštala je kako će jednom dominirati svijetom slično kao što je Beth Harmon dominirala u šahu.

A onda….

Da zadržimo ovu priču u gabaritima članka, preskočit ćemo sve nijanse Anđelinog života i dočekati je negdje u 30. obljetnici njenog postojanja. Završila je studiji farmacije i do 28. godine zaslugama svojih inovacija zaradila je dovoljno novčanica da se može umiroviti. Navodno je ekstrahirala supstancu koja sprječava ljude da glasaju za političare na temelju vlastitih iskrivljenih pretpostavki, očekivanja, simpatija i ideologije. Supstancu se planira stavljati u sol poput joda te se očekuje da će biti nominirana za barem tri Nobelove nagrade.

Kao što to nerijetko biva, ispunila je sve što je u životu htjela i onda pala u neki oblik depresivnog raspoloženja. Šta raditi s ostatkom života? S obzirom na to da je jedini fokus njezinog života bio rad, ostala područja su bila u potpunosti zanemarena. Glazba, odnosi, partneri, interesi i ostalo, sve je to bilo stavljeno sa strane i čekalo je svoju priliku da izađe van. Anđa je krenula izlaziti i istraživati taj kompleksan svijet zvan društveni život. Na jednom veselom jazz koncertu, „sašila” se od tri piva. To je bilo dovoljno da otpusti kočnice i prihvati upucavanje ponešto ukočenog, ali isto tako pivom motiviranog bass gitariste. 

Osim što se nije pojavio princ na bijelom konju nego bassist kojeg je prvi i zadnji put vidjela, našoj Pepeljugi nije se pojavila ni klasična i očekivana težina koja bi inače predviđeno došla da najavi završetak ciklusa izbacivanjem spolnih stanica. Već je kasnila više od tjedan dana. Nakon što je eliminirala sve moguće druge uzroke, ostalo je još samo test za trudnoću. Pogađate, bio je pozitivan. Napad panike koji je uslijedilo izazvao je momentalno gubljenje svijesti, pad i udarac glavom u pod. Ta je informacija srušila njen svijet. Doslovno i figurativno. Kada se napokon probudila u bolnici, prvo pitanje koje joj je prošlo kroz um je: „mama – što to uopće znači?”

(cut – take five)


Bio jednom jedan problem

Pozvao bih cijenjenog čitatelja da na trenutak stane i zamisli da je psiho-nešto-nešto. Dolazi vam na vrata osoba koja se javila mailom. Čula je da se vi bavite pitanjima nevidljivog zdravlja i želi s vama razgovarati o napadajima panike i nepodnošljivoj anksioznosti za koju kaže da ju je osjetila prvi put u životu. Još ste pritom nekim čudom vidoviti i znate sve o njoj što je napisano gore. 

Koji bi bio vaš smjer rada koji bi predložili? Biste li se fokusirali na površinu problema kojeg iznosi (kako da se „riješim” anksioznosti i napada panike)? Ili bi možda sugerirali „kopanje” po nesvjesnom, te ako da, kako bi to izveli? Prije nego se pozabavimo tim pitanjima, možda bi bilo dobro ustanoviti što je to svjesno, a što je nesvjesno kod naše drage Anđe. 

Najjednostavnije rečeno, prema psihoanalitičkoj teoriji svjesnim se smatra sve što je dostupno našoj budnoj pažnji, a nesvjesnim sve što je jednom bilo stavljeno „sa strane” te više nije dostupno svijesti. Između se nalazi tzv. predsvjesno što služi kao „tampon zona” između navedenih polja. Postoje različite verzije ove  teorije, no za naš prikaz ovaj će biti sasvim dovoljan i Anđelina struktura će biti prikazana na maksimalno pojednostavljen način. 

Autor: V.T.K.

Kao što možete pretpostaviti, Anđela je pretrpjela duboki gubitak osobe s kojom je bila izrazito bliska i koja joj je bila „sve” u životu. Nepovoljne životne okolnosti i neadekvatna reakcija oca primorale su je da potisne gubitak mame, kompleksan osjećaj napuštenosti te osjećaje prema tati jer joj nije dao potrebnu potporu da preboli gubitak i objasni što se dogodilo mami. Maltretiranje maćehe i novih sestara natjeralo ju je da svoje utočište, osjećaj moći, kompetentnosti, vrijednosti i stabilnosti pronađe u sposobnostima i kvalitetama, što ju je posljedično dovelo do toga da se snažno identificira s ulogom pametne djevojčice po uzoru na Beth Harmon. Uz to dolazi i osjećaj kontrole u čemu ispunjuje svoju potrebu za sigurnošću (naravno i mnoge druge potrebe). Taj dio njezine ličnosti i identiteta je na površini te je ono što obično nazivao svjesnim. Anđela se ne može, niti želi, doživjeti kao nešto više osim toga. U njoj je formiran rascjep koji je tjera da bježi od bolnih doživljaja potisnutih „dole” u utočište svojih snažnih strana koje su ostale „gore”. Vjerujem da vam je poznata Freudova analogija s ledenim brijegom te je možemo iskoristiti za ovaj prikaz.

Navedeni model ima više problema. Na primjer: spada li Freudov super-ego „gore” ili „dole”? Što je naučen moral, a što „urođen”? Gdje je u svemu ovome autentična ličnost o kojoj se govori u nekim psihoterapijskim pravcima? Iz ovih, ali i drugih razloga, A. Elis je za Freuda rekao da liječi probleme koje je za svoje pacijente sam izmislio. 

Osim ovih pitanja, iz modela se često zaključi da smo mi „tu gore svjesni”, a „tamo dole nesvjesni”. Zbog takvog dojma često se čuje da „treba nešto iskopati iz nesvjesnog” i onda kada budemo toga svjesni, naši problemi će nestati. Iako u tome naravno ima istine jer je to dio procesa integracije i sazrijevanja, taj dojam ne odgovara stvarnom stanju, a često služi samo zato da se sva odgovornost prebaci na to siroto nesvjesno. To nisam ja, to je moje nesvjesno.  

S druge strane, ideja da smo samo „tu gore svjesni” često ne odgovara našem subjektivnom iskustvu. Dovoljno je sjetiti se trenutka kada smo otišli do kuhinje, zaboravili po što smo došli, vratili se nazad u sobu i sjetili da smo donijeli neku drugu stvar od one po koju smo inicijalno otišli. Ili na primjer kada čitamo i „izgubimo” se u mislima, a nastavimo „čitati”  sve dok ne primijetimo da moramo okrenuti stranicu koju smo prošli i primijetimo da je nismo ni pročitali. Ovi jednostavni primjeri više su vezani uz nedostatak pažnje, ali demonstriraju i koliko je naša „svijest” krhka. Kada taj nedostatak pažnje proširimo i na misli, osjećaje i tijelo, onda isti fenomen možemo promatrati i u odnosu prema njima. Misli, osjećaji i tjelesne senzacije izmjenjuju se kao ringišpil, a mi pokušavamo zapaziti barem neke od njih ako nam pažnja nije u potpunosti izgubljena u neprekidnom događanju vanjskog svijeta. Isto tako, kada napokon pažnju počinjemo vraćati prema unutra i motriti događanja u nama, nerijetko ostanemo iznenađeni što otkrivamo ono što je oduvijek bilo tu, ali nikad nismo primijetili da se događa, slično kao i spomenute stranice knjige koje smo pročitali bez da smo to primijetili i bez znanja o radnji koja se odvijala na tim stranicama. Kada analiziramo sadržaj naše svijesti, možemo primijetiti i ponavljajuće obrasce koje na kraju nazivamo ličnost. Ako isti problem s pažnjom primijenimo na ličnosti, možemo doći do zaključka da smo mi „izgubljeni” u njoj, isto kako se možemo „izgubiti” u čitanju knjige. Ona je tu i „vlada” nama, a mi je nazivamo doživljajem  „ja”. U tom kontekstu, možemo zaključiti da ne samo da nismo svjesni onoga što se tradicionalno zove nesvjesno, nego nismo ni svjesni onoga što smo se naviknuli obilježiti kao svjesno. Svjesno ne znači ništa više nego obična dnevna budnost. 

Koordinatni sustav svijesti

Sada kada smo okvirno zaokružili prvo pitanje, možemo prijeći i na sljedeće: bi li se fokusirali na površinu problema kojeg iznosi ili bi krenuli u „kopanje” po nesvjesnom?

„Mama – što to uopće znači?” – pitanje je koje Anđeli izaziva cijeli niz neugodnih emocionalnih stanja koji se izražavaju kroz anksioznost i napade panike. Bila je sposobna, moćna i superiorna  na područjima koji nemaju nikakve veze ulogom roditelja. Na jednoj razini, možemo pretpostaviti da se Anđela isto tako pita: „mama – gdje si nestala?” jer postati mama iz nesvjesnog povlači pitanje koje je još davno gurnula duboko od razine budne svijesti. Jasno je da Anđela neće imati svoj mir dok to pitanje ostane otvoreno „tamo dole”. Ipak, ako bi se odmah fokusirali na taj dio, možemo pretpostaviti da Anđela ne bi dijelila naš entuzijazam i znatiželju. Između ostalog, ima cijeli niz teških i zahtjevnih pitanja koje treba odgovoriti odmah sada. Želi li postati mama? Što će biti s partnerom? Kako da smiri anksioznost i paniku? 

Svoj identitet i kvalitete izgradila je, između ostalog, da preživi teške životne okolnosti te zbog toga postoji mogućnost da ulazak u to područje percipira kao da će izgubiti „sebe”, svoje pouzdanje, osjećaj kontrole i sigurnosti koje ima zbog uporišta u svojim kvalitetama. Sve to će u njoj izazvati: otpor – jedan od ključnih psihoterapijskih termina i fenomen koji drži „nesvjesno” dole prije nego smo u stanju s njim se suočiti na integrativan način. To „nesvjesno” joj je nepodnošljivo i moglo bi joj djelovati da bi se „raspala” ako ga dotakne. Da bi se Anđela dovela u stanje u kojem može integrirati te probleme, potreban je period u kojem će najprije sanirati tekuće probleme, a onda dovoljno osnažiti da uđe „tamo dole” bez da strahuje da će izgubiti „sebe” gledanjem u rascjep koji je izgrađen rano u životu. To je naravno, dug i zahtjevan proces: gledati prema rascjepu i njega istraživati, ali i graditi dio ličnosti koji će moći integrirati navedene emocionalne rane. Možemo pretpostaviti da bi Anđela prije svega koristila psihoterapiju u svrhu stabilizacije situacije i odgovaranja na ključna tekuća pitanja. Pitanje gledanja u rascjep bi vjerojatno tek puno kasnije došlo na red i bilo bi uvjetovano tzv. trećim faktorom kako ga je nazvao poljski psiholog Dr. Kazimierz Dabrowski, odnosno njezinim kapacitetom za razvoj (više o tome u nekom drugom članku). 

No, što ako se Anđela  odluči za neki ortodoksniji oblik psihoanalize i pet godina ležanja na kauču? Prvih nekoliko godina bi imala priliku istraživati sve na površini ledene sante dok predsvjesno polako počinje otvarati svoja vrata prema oceanskim dubinama. Namjerno kažem pet godina jer čitajući različitu literaturu ta mi je brojka je nekako ostala u sjećanju iako je nju gotovo nemoguće točno odrediti. Nekad se radi o nekoliko godina, nekada i više od pet godina rada da bi se integrirale potisnute sile ili barem ostvario neki skladniji suživot s njima. S ovim uvidom nam može biti jasnije zašto je Jung to nesvjesno nazvao sudbinom. Jednostavno rečeno, kako god izgledale vanjske životne okolnosti, u Anđeli će uvijek biti prisutno ono što je skriveno u dubini i upravljati njezinim izborima i životom. I gore i dole. 

A u kakvom je stanju Anđelino „unutarnje dijete”? Ovaj termin je danas iskorišten toliko puta da je nerijetko izjednačen s nekakvim new-age psiho-brbljanjem jer je i populariziran od strane tih krugova. Nerijetko se govori kao o čarobnoj metodi prema kojoj „samo” par koraka da bi se doveli do konačnog oslobođenja. Iz perspektive transakcijske analize, koja koristi navedenu terminologiju, Anđelino dijete bi vjerojatno bilo  „isključeno”, odnosno ne bi postojao svjesni kontakt između njezine površine i „unutarnjeg dijeta” koje predstavlja simboličnu metaforu za pojam nesvjesnog. „Uključivanje” bi joj donijelo cijeli niz neprihvatljivih osjećaja, stanja i sjećanja te bi taj proces od nje zahtijevao da postepeno, u nebrojenim koracima, nauči stupiti u kontakt i komunicirati sa svim što joj taj dio donosi.  

To možda nisu ni najteža pitanja koja mora odgovoriti. Hoće li Anđeli, iz egzistencijalne perspektive, život i dalje imati  smisla ako sve što je vjerovala o sebi padne u vodu? Postoji li neki smisao u životu kojeg možda donosi na svijet i smrti bliske osobe koja joj se dogodila rano u životu? Ako joj se učini da se raspada i ako ona nije sve to što je vjerovala, tko je uopće Anđela? Kako bi ona uopće mogla doći do toga autentičnog selfa pored svih tih problema i snažne motivacije da ostane u doživljaju moći i kontrole koju ima na površini ličnosti?  

Lijek je u reklami

Što da je Anđeli na društvenim mrežama iskočila ovakva reklama?

Izvor: Facebook

U stanju uznemirenosti, anksioznosti i strahu od novih napada panike, našoj Anđeli se nudi rješavanje traume, oslobađanje „negativne energije”, „micanje mentalnih i emocionalnih blokova ZAUVIJEK”, otpuštanje straha, stresa i anksioznosti te kompletna transformacija života u samo 7-minuta. Tko  bi odbio takvu ponudu?  

Što mislite kako bi Anđela reagirala na ovu brzu metodu imajući u vidu sve što smo o njoj do sada naučili? Bi li se uspjela riješiti traume? „Negativne energije”? „Blokova„ zauvijek? Kako bi to utjecalo na njen doživljaj sebe?   Naravno, ako mislite da se u tih 7 minuta ne bi dogodilo ništa spektakularno, bili biste u pravu. Za svaki slučaj, postoji i video trening od 60 minuta u slučaju da želite kopati i naći „korijen” u „podsvjesnom umu”.

Izvor: Facebook

Ovo je, samo jedna od beskonačnih varijacija na istu temu. Najčešće formulacija takvog rada odnosi se na neki oblik utjecanja na „podsvjesna” uvjerenja ili emocije kako bi ih se „zauvijek riješili” i oslobodili tajnu moć, „Samo” treba maknuti te blokove koji smetaju na putu.

Izvor: Facebook

Još je scijentologija imala istu formulaciju „clearing”-a, odnosno „čišćenja”, a ta se se ta tehnika do danas jako malo mijenjala. Sve promjene su uglavnom kozmetičkog karaktera. Ako bi Anđelu podvrgnuli nekoj od tih tehnika ona bi sigurno imala cijeli niz „negativnih uvjerenja” koje bi trebalo riješiti u njenom „podsvjesnom” umu. Glavni problem s tim je što bi njezina struktura ličnosti ostala ista. Njezin doživljaj sebe i identitet, rascjep kojeg smo spomenuli, nepodnošljive emocije i potisnuta sjećanja koja nosi ne mogu samo tako nestati u brzoj tehnici neutraliziranja „negativnih blokova”. Kod nje bi se našao cijeli niz takvih „negativnih uvjerenja” koji omogućuju pružateljima takvih usluga da ljude drži u beskonačnom „kopanju”. Samo još jedno uvjerenje i doći će taj raj koji je obećan u reklami. Ako ne djeluje, to znači da ima još neko uvjerenje koje treba „riješiti” i „očistiti”. Takve metode ne pridonose stvarnom emocionalnom razvoju osobe. Ne pridonose sazrijevanju osobe kao ličnosti niti istraživanju i povezivanju svih dijelova koji se nalazi u našoj psihičkoj strukturi. Ako vam neka tehnika „briše” neugodne emocije znači li to da one nisu dobre? Što ako su one tu baš kao jedna vrsta životnog izazova koji nam pokazuje što trebamo naučiti da bi postali zrela osoba? Na koji način ćemo saznati o tom drugom dijelu nas ako se prema njoj odnosimo kao nečemu što treba izbrisati? Ako bi se naša Anđa odlučila za takav pristup, izgubila bi priliku da joj baš ti osjećaji koje želi izbrisati pokažu put ka odcjepljenom dijelu sebe. 

Vjerujem da je do sada jasno da svoje probleme vezano za primarni osjećaj napuštenosti i ostalih emocija ne bi ni dotaknula zbog straha od tih doživljaja koje je naučila držati što dalje od svijesti. Umjesto da uđe u proces tugovanja boli koju u sebi nosi, Anđela bi se u strahu od suza beskonačno bavila rješavanjem svih mogućih „uvjerenja” kao da se ne radi o živom biću nego automatu čiji program treba servisirati jer ne daje poželjne emocije i stanja koja joj omogućuju život u beskonačnom blaženstvu. U svom potresenom stanju i želji za nadom, ne bi bila prva osoba kojoj vjera u te metode raste proporcionalno s količinom uloženog novac.To je mala cijena privremenog doživljaja da je moguće biti zauvijek oslobođen od neugodnih emocija i vjerovanja. Ne bi bila ni prva koja povjeruje da se „riješila” svega i krenuti i druge uvjeravati u tu nevjerojatnu i brzu tehniku. Zašto bi ona prolazila kroz taj dug i bolan put koji je prethodno opisan? Kada je netko identificiran samo sa svojom površinom, površinske promjene djelovat će kao promjene identiteta, ali dubina će ostati ista. 

Freudova kritika

Iz sličnih je razloga Freud kritizirao korištenje hipnoze u tretmanu različitih psihičkih problema. Pitanje njegovog prelaska s hipnoze koju je prvotno koristio u psihoanalizi je dugačka i kompleksna tema koja se može promatrati iz više različitih perspektivi. Za našu raspravu spomenut ću tri argumenta koje je spomenuo kao razloge zašto je odustao od korištenja hipnoze u tretmanu. Prvi se odnosi na jednu funkciju ega, odnosno zrelog dijela naše ličnosti koja se naziva „testiranje realiteta”. Freud je tvrdio da hipnoterapeutski rad ne osnažuje nas da se orijentiramo prema realnosti i da je ta moć predana u ruke hipnoterapeutu na isti način kao što članovi grupe se uzdaju u vođu da testira realitet. Drugi argument odnosi se na funkciju simptoma. Za Freuda, simptomi neuroze su bili putokazi koje je trebalo odgonetnuti, a ne „riješiti”. Tako gubimo mogućnost analize simptoma i samo pospješujemo potiskivanje nesvjesnog dalje od površine svijesti umjesto da se suočimo sa simptomom i funkcijom koju ima u širem kontekstu naše psihe. Kada se izbriše simptom, samo je pitanje vremena kada će pojaviti nova prilika za njegovu pojavu. Treći argument se odnosio na odnos između hipnoterapeuta i osobe koja je hipnotizirana. Primijetio je da uspjeh hipnotičkih seansi može nestati preko noći ako odnos između dvije osobe postane nepovoljan. Tvrdio je da hipnoza u drugi plan gura probleme otpora i transfera (odnosa između terapeuta i klijenta) koji u psihoanalizi imaju glavno mjesto. Na otporima i transferu u psihoanalizi se radi u budnom stanju u kojem je, za razliku od hipnotičkog transa, moguće osvijestiti navedene mehanizme. Freud je naravno, kritiziran zbog njegove prevrtljivosti vezano za hipnozu, no od njegovih argumenata i danas pate sve terapije koje žele preko noći „riješiti” nesvjesno. Usput rečeno, klinička se hipnoterapija se trudi minimalizirati navedene probleme. 

Psihoideološki sukob

Ako još uvijek ne znate  biste li se u radu s našom Anđom usmjerili na površinu njezine ličnosti ili istraživali tamne dubine, ne brinite jer je jedan dio povijesti psihologije nastao zahvaljujući tom sukobu koji traje i dan danas. 

U prvoj polovici 20. st. u psihologiji su dominirale dvije škole: biheviorizam i psihoanaliza. Između brojnih razloga, bihevioristi su se „pobunili” protiv psihoanalitičara jer nisu željeli da  budućnost psihologije ovisi o Freudovom subjektivnom iskustvu. Jednog dana problem je Edip, drugog dana Freud dolazi sa konceptom nagona smrti. Zar bi se psihologija trebala oslanjati na introspekciju i interpretaciju jedne osobe i na temelju toga bazirati psihologiju kao znanost? 

Watson i drugi bihevioristi ipak su željeli nešto što se može mjeriti i opisati. Jednostavno rečeno, oni su željeli objektivniji pristup od psihoanalitičkih metoda koje se nisu mogle brojkom zapisati. Bez obzira koliko svima nama bio intuitivno jasan da postoji mehanizam projekcije, što nam to znači ako se taj mehanizam ne može nikako izmjeriti ili uvjerljivo dokazati jer je uvjetovan subjektivnim iskustvom? Kako bi mogli bilo što predvidjeti u ljudskom ponašanju ako je cijela teorija subjektivne prirode s nebrojenim utjecajima od kojih mnogi nisu ništa više nego artefakti prošlosti? Smatrali su da je za sve bolje ako se fokusiramo na ono što je vidljivo i što možemo mjeriti, a to je ono što zovemo ponašanje. Ako mali Albert razvije fobičnu reakciju na životinje zbog izlaganja glasnom zvuku dok je u kontaktu s tim životinjama, onda znamo što je točno izazvalo tu fobičnu reakciju i možemo predvidjeti da će se Albert bojati tih životinja isto kako će Pavlov pas lučiti slinu kada zazvoni zvonce. To je opipljivo, objektivno i mjerljivo. Zašto bi se zamarali s nekakvim Edipovim kompleksima, koji još k tome stoje negdje tamo u nekakvom hipotetskom nesvjesnom kada imamo jasan dokaz kako vanjski utjecaji stvaraju ponašanje? U konačnici, taj pristup ih je naveo da skroz odbace introspekciju, a s njom i psihoanalizu. Ako tome dodamo misli i emocije i promatramo ih na sličan način, ne bi se trebali začuditi revoluciji kognitivne psihologije koja je uslijedila u drugoj polovici 20. st. Ukratko rečeno – njima je već bilo dosta Freuda, njegovih teorija i problema koje je psihoanaliza imala, a znanost je dobila mjerljive pokazatelje i objektivniju osnovu na kojoj psihologija može graditi svoje temelje. 

U konačnici, to je rezultiralo kognitivno-bihevioralnim psihoterapijskim pristupom koji ima na desetke tisuća više provedenih istraživanja od psihoanalitičkih, odnosno psihodinamskih pristupa. Kao takva, u istraživanjima efikasnosti psihoterapijskih tretmana uvijek je imala status prve među jednakima te je u nekim zemljama, opravdano, zaslužila biti ponuđena unutar zdravstvenog sustava kao valjani, znanstveno potvrđeni tretman psihičkih smetnji i problema. Zbog nje se danas, puno češće govori u terminima „mentalnog” zdravlja, nego psihičkog zdravlja kao da je mentalni aspekt čovjeka onaj koji zaslužuje primat nad emocionalnim, tjelesnim ili, ako baš želimo otići još jedan korak, duhovno-duševnim aspektom našeg zdravlja. 

Ali, naravno da postoji ali. Neki istraživači su utvrdili da je efikasnost KBT-a pala za pola svoje vrijednosti od 1977 bez jasnog i vidljivog objašnjenja (Johnsen i Friborg, 2015). Odakle taj pad efikasnosti u tretiranju različitih problema? Stoji li odgovornost na novim terapeutima koji nisu bili toliko entuzijastični kao njihovi prethodnici ili se možda nisu pridržavali protokola? Kakav je efekt imala činjenica da je KBT-a jednostavno bio „nešto novo” u što su ljudi polagali nadu? Uz to, počele su izlaziti i druge studije koje su dale prednost psihodinamskim terapijama (Fonagy i ostali, 2015). Obje navedene studije imaju neke metodološke probleme, ali uz broje druge studije koje su počele demonstrirati efikasnost psihodinamskog pristupa, bile su dovoljne da pokrenu raspravu o stvarnom stanju stvari. Ako neka država, npr., Švedska ili U. Kraljevstvo želi napraviti kampanju na nacionalnoj razini te uložiti milijune novčanica u tu kampanju zbog epidemije problema nevidljivog zdravlja, onda bi bilo bolje da imamo jasne i nedvosmislene dokaze što je bolje – KBT ili psihodinamski pristup. Naravno, ništa ne mora biti tako crno-bijelo. Danas postoje i terapije koje integriraju oba pristupa u nove modalitete koji mogu biti ponuđeni populaciji – pod uvjetom da za tim postoji politička volja i uvid u beskonačni niz pozitivnih efekta koje bi to imalo po cijelo društvo. Između ostalog, KBT i psihoanaliza imaju više dodirnih točaka. Osvještavanje i rad na ,npr., raznim sržnim vjerovanjima je vrlo često rad koji se u drugim modalitetima opisuje kao rad sa „nesvjesnim”. Više o ovom ratu izvrsno je dokumentirano u članku autora nekoliko knjiga i novinara Olivera Burkemana “Rat terapija: Osveta Freuda” (Therapy wars: the revenge of Freud).

Zaključak

Naravno da ne pate svi pojedinci od teških sudbina i rascjepa kakvi su ovdje opisani, no iskustvo me naučilo da i ljudi bez teških trauma i nesretnih životnih scenarija bivaju uvučeni u igru svjetla, sjene i neizbježne tame.  Anđelin primjer poslužio nam je za demonstriranje svjesnog i nesvjesnog u široj slici istraživanja naše svijesti. Koji god pravac razvoja izabrali, svjesno i nesvjesno uvijek će biti jedna nerazdvojna cijelina koja će kontinuirano biti u spontanom razigranom odnosu.

….I Anđa je dobro, ima još puno pitanja, mali joj malo kašljuca, bassist joj je skroz dobar partner i svi su, naravno, živjeli sretni do kraja života.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych.Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.Sandra Zgodić, mag. psych.Matea Jukić, mag. psych. i Tajana Ninković, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Kroz vožnju psihoterapijskim pravcima, jedno pitanje je kontinuirano tražilo više pažnje u teorijskom i praktičnom…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 25. veljače 2021.

One thought on “Svjesno o nesvjesnom i nesvjesno o svjesnom

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama:

    Forum psihologa – članova komore

    https://m.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2819892704948107/

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje

    https://m.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/888203945289533/

    Psiholozi

    https://m.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3898544356835755/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza

    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3939864572744115/

    Savjeti psihologa

    https://m.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/936071143867444/

    Za ljubitelje psihologije i psihologe

    https://m.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4076790682364312/

    Biti psiholog u Hrvatskoj

    https://m.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3868843583154992/

    Psihološke teme

    https://m.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3118824555017153/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.