“To nije bilo nešto što sam željela, ali možda sam upravo to trebala.” Zanimljiv početak, svidio joj se. Uh, ta trema, hoće li ikad proći? Taj osjećaj stiskanja u želucu… i lupanje srca, nije li dovoljno da lupa brže nego inače, mora li lupati toliko jako. Kao da će iskočiti… i pobjeći, što dalje, daleko… Read More »
Vrijeme stoji kao preteški oblak. Krajolik je okupan gustom, neprozirnom svjetlošću. U zraku je mir kojeg donosi snijeg. Još nekoliko minuta i sve će progutati mrak. Negdje sam gdje je toplo. Mačak prede na mom krilu, po prostoru se vuku sjenke. Čekam te, kao i svaku večer, nesposobna da se odmaknem od prozora. Povremeno dodirujem krivinu svog nosa koji je… Read More »
Kad bih bio Petar Pan, tad sva bi djeca imala nekog da im priča divne priče i uspavanke pjeva. Kad bih bio Petar Pan tad svu bih djecu poveo sobom u moju daleku zemlju, moju zemlju snova. – Kad bih bio Petar Pan (naslov pjesme Grupe 220) Jutro je došlo i otišlo, a Petar je… Read More »
Kada pomislim na mržnju, vidim svoju majku kako sjekirom s crvenom drškom razbija zid koji jasno odjeljuje njih i nas. Sitan u dužini, visok u visini, od neobičnog materijala, gotovo kartonske slojevitosti, uzdiže se u mojim sjećanjima. Više ne znam je li sezao sve do krova ili se činio ogromnim jer sam ja bila i… Read More »
Nasuprot meni sjela je djevojčica, čvrsto stežući knjigu rukama. U početku nisam pridavala mnogo pažnje njezinoj sramežljivoj pojavi. Nasmiješila sam joj se vidjevši je s tim gustim šiškama i u prevelikoj odjeći, očiju razrogačenih prema krajoliku koji se brzo izmjenjivao. Bilo je to poput kratkog, ali slatkog pregledavanja slika iz obiteljskog albuma. Činilo mi se… Read More »
Rođeni s par godina razmaka. Živjeli par kuća udaljeni jedan od drugoga. Gutali prašinu iste ulice, dijelili prijatelje i dječje igre. Odrastali u klasičnoj maniri prigradske djece. Koliko li je takvih? Površno gledajući – nespojivi materijali za dugogodišnja ozbiljnija prijateljstva. Vladimir, dijete iz skromnije radničke obitelji koja odgaja više potomstva nego li je to uobičajeno, Marko,… Read More »
„Bojim se…“ započela je. „Čega?“ „Vremena…“ „Vremena?“ „Vremena…“ „Kako se bojiš vremena?“ „Tako što ga ne vidim dok prolazi pokraj mene.“ „Kako prolazi pokraj tebe?“ „Neprimjetno.“ „Kako znaš da prolazi pokraj tebe ako je neprimjetno?“ „Po djeci koja mi odrastaju tako brzo, lišću koje požuti prije nego izraste, namještaju koji sam jučer kupila, a danas… Read More »
U vrijeme kad su lutke bile rijetke, dugo željene i kad ih je trebalo čekati, baka je odlučila svojoj prvoj unuci kupiti pravu, veliku, lutku iz Trsta. Bila je to avantura u kojoj su sudjelovali i prekogranični rođaci, vadila se mršava ušteđevina, planiralo putovanje. “Imat ćeš pupu! Unu velu, iz Trsta! Nedan neće imat takovu!” – uzbuđeno… Read More »
U gradu u kojem sam se rodila činilo se da je jako važno imati muža. Neudane žene uvijek su mrzovoljne, često je govorio moj tata. Moja učiteljica nije imala muža, a uz to bila je i stara. Ponekad, uglavnom nakon što je na nas, njene učenike, bila ljuta i vikala, rekla bi da smo svi… Read More »
Jako si voljela životinje i svoju cvjetnu gredicu, penjati se po stablima kako bi ubirala zrele smokve i trešnje, sjediti ispod jabuke u cvatu i čekati da bijela magija njezinih latica dotakne i tebe. Voljela si kopati po zemlji tražeći crve i uprljanim rukama vaditi krumpire, kloniti se kupina na putu ulaska u vrt, trčati… Read More »