Tišina: Misliti i osjećati u društvu zasljepljujuće buke

  • 173
    Shares
Jasmila Talić-Kujundžić, mag.psych, autorica teksta
Jasmila Talić-Kujundžić, mag. psych., autorica teksta

Kao osoba koja je sva previše: previše misli, previše senzacija, osjećaja, pozabavila sam se istraživanjem tih svojih izraženih karakteristika što me je dovelo do nekih, na našim prostorima, manje poznatih i nedovoljno istraženih tipova ličnosti, a to su: visokosenzitivne i iznimnomisleće osobe. Visoka senzitivnost je nešto s čim sam upoznata posljednjih godina, a termin „iznimnomisleće osobe“ saznala sam iz knjige francuske psihoterapeutkinje Christel Petitcollin „Kako manje misliti: za one koji beskonačno analiziraju“. Dugo sam tražila tu knjigu i nisam mogla doći do nje jer je konstantno bila rasprodana gdje god sam je tražila. Zapitala sam se šta to znači za današnje vrijeme. Da li to znači da zaista toliko ljudi puno misli? Ili znači da toliko ljudi jednostavno želi manje misliti? U vremenu kad smo bombardirani informacijama sa svih strana, kad proživljavamo krizu i „novo nenormalno“, kad nam je svega previše, možda je potrebno da što manje znamo i što manje mislimo. Da li će manje razmišljanja donijeti i više blagostanja? U vremenu kad skrolamo društvene mreže, statuse, slike, vijesti iz trenutka u trenutak, mi naizgled imamo mogućnost da smo stalno u sadašnjem trenutku. Ali, upravo je u tome zamka. To je lažno bivstvovanje jer biti u sadašnjem trenutku znači biti u potpunosti svjestan sebe, senzacija koje su u nama i oko nas, a to nam je onemogućeno kad samo automatski upijamo stimuluse koji nam se kontinuirano nude. Postoji razlika između informacija i znanja, jer je jedno površno, a drugo je dubinsko. Upravo se danas negira i odbija osoba koji ispoljava osobinu da puno razmišlja i puno doživljava jer se ne uklapa u kalup automatizovanog.  

Visokosenzitivne osobe

Ipak, da bih vam predočila kakve su to osobe koje se ne uklapaju u očekivanu, prije svega, zapadnu sliku čovjeka, malo detaljnije ću pokušati da vam predstavim prvenstveno ko su to visokosenzitivne osobe. Ovaj termin, HSP (highly sensitive person) skovala je američka psihologinja, istraživačica i psihoterapeutkinja Elaine Aron još devedesetih godina. Tako je poznata njena knjiga „Ranjivost: prevazilaženje emocionalne preosjetljivosti“, u kojoj se ona detaljno bavi ovom osobinom. Kao akronim kojim objašnjava neke osnovne karakteristike visokosenzitivnih osoba, Elaine koristi DOES, pa je tako D – dubina procesuiranja, pa je kod visokosenzitivnih aktivniji dio mozga insula koja u svakom trenutku integriše znanje o unutrašnjem stanju i spoljašnjim dešavanjima. Dalje, O – prevelika stimulisanost koja podrazumijeva brže umaranje stimulusima. Zatim, E – emocionalna reaktivnost koja podrazumijeva snažnije reagiranje, ali i empatiju jer visokosenzitivne osobe pored insule kao aktivnijeg dijela mozga imaju i takozvana neuronska ogledala. I na kraju akronima je S – osjetljivost na suptilnosti, odnosno zapažanje sitnica koje drugima promiču.


Izvor: Alexandra Levasseur, ime slike: Playing with Fire III. 2013

Poznato je i da su visokosenzitivne osobe rođene s osjetljivijim nervnim sistemom. Raspoloženja drugih utiču na njih. Glasna buka, grube tkanine i jaka svjetlost lahko ih opterete. Umjetnost i muzika ih duboko pogađaju te imaju bogat i složen unutrašnji život. Ne mogu raditi više stvari istovremeno, a da ih to ne optereti. Ne mogu podnijeti glad i nedostatak sna, niti televizijsko nasilje, koje izbjegavaju. Osobinu visoke senzitivnosti dugo su zanemarivali u području psihologije, i malo je poznato da je jedan od osnivača dubinske psihologije – Carl Gustav Jung jedini eksplicitno pisao o senzitivnosti. Tako je Jung rekao da „dešavanja koja sadrže snažne impresije ne mogu nikada proći, a da ne ostave bar neki trag na senzitivne ljude.“ 

 „S vama je sve uredu. Iako osjećate jače.”

Međutim, postoje neka psihološka istraživanja koja mogu odražavati predrasude kulture iz koje dolaze, a koja pokazuju da su visokosenzitivne osobe manje sretne i manje mentalno zdrave ili čak manje kreativne i inteligentne. Za razliku od zapadnog okvira mišljenja, neka istraživanja u Japanu su pokazala da su u školi popularnija i više cijenjena upravo djeca koja su pokazivala više senzitivnosti. Ponekad i same visokosenzitivne osobe sebe nazivaju stidljivima, a ustvari se desi da su samo preplavljeni stimulusima i emocijama te ne znaju kako odreagirati u trenutku. Iako je činjenica da je oko 70% visokosenzitivnih osoba introvertirano, ne treba miješati termine visoke senzitivnosti sa stidljivošću, introvertiranošću, anksioznošću.

Činjenica je i da živimo u potrošačkom društvu gdje se cijene osobine nametljivosti, i često se smatra da je visoka senzitivnost nešto što treba liječiti, a visokosenzitivni naprosto drugačije procesuiraju stimuluse i zato je neophodno rearanžirati svoj život u skladu s potrebama kao visokosenzitivne osobe.

Iznimnomisleće osobe

Iako nigdje nisam našla usporedbu karakteristika visokosenzitivnih ličnosti i onih koje Christel Petitcollin naziva „iznimnomislećim“, ipak mislim da postoji izvjesna paralela ili čak jednakost. Iznimnomisleći ne vole ni sami taj termin niti smatraju da ih se može nazivati darovitim ili inteligentnim kao što zaista jesu. Jedna od njihovih karakteristika jest i to da imaju hipersenzibilne senzore te im se javlja hiperestezija, pri čemu postoje različite vrste estezija: vizualna, auditivna, kinestezijska, olfaktorna, okusna. Iznimnomisleća osoba može imati jednu, nekoliko ili čak sve ove hiperestezije, što znači da ima razvijeno više čula i intenzivnije prima informacije iz raznih modaliteta. Glavna karakteristika iznimnomislećih, a koja se navodi i za visokosenzitivne, jest aktivnija desna hemisfera mozga u odnosu na lijevu koja je dominantna kod većine ljudi kod kojih je filtriranje informacija većinom automatsko. Ono što razlikuje lijevu od desne hemisfere mozga jest što je njen jezik digitalan, objektivan, logički, cerebralan te on objašnjava, tumači, analizira i za njega je karakterističan individualizam. Jezik desne hemisfere je analoški, sastavljen od likova, simbola i metafora, i to je jezik sinteze i cjeline. Izniman način razmišljanja podrazumijeva razgranavanje misli i može se uporediti s mlinskim kolom ili kotačem bicikla. Usporedba ovog mišljenja je i s lemurom koji skače s grane na granu, i zato je dobra metoda za učenje i pamćenje ovih osoba koristiti takozvane mape uma kojima se bavio i Tony Buzan, gdje se vizuelno i slikovito na razgranat način može prikazati određena materija. 

Jedinstveni na svijetu i savršeni u svojoj nesavršenosti

Još neke karakteristike iznimnomislećih osoba su to što je moguća identitetska praznina zbog odbacivanja i neshvatanja na koje su mogli nailaziti tokom života jer se ne uklapaju u standardni način funkcionisanja. Iznimnomisleće osobe često imaju nisko samopoštovanje, strah od odbacivanja ili su sklone samoobezvređivanju. Zato znaju razviti lažno JA kako bi se dopali drugima i često imaju teške odnose s narcisoidnim osobama ili osobama sklonim manipulacijama koji koriste njihovu nemogućnost povlačenja granica. Zanimljivo je i da često imaju osjećaj svetog, pa tako ne bacaju stvari jer svaki predmet za njih ima neku priču i  uspomenu, što drugima može izgledati banalno. Ta važnost koja se pridaje predmetima prožima mentalitet nekih zemalja na Istoku. U Japanu je čak ispijanje čaja složena ceremonija. Iznimnomislećima je logika traženja istančanosti i poštovanja mnogo bliža.

Ono što je jako važno za iznimnomisleće jest da osvijeste svoju jedinstvenost i da prihvate da ništa nije pogrešno s njima ako se ne uklapaju u većinski okvir funkcionisanja, te da samim tim izgrade iznova svoj identitet i prevaziđu nisko samopoštovanje. Kao što kaže Christel: „Takvi ste kakvi jeste, jedinstveni na svijetu i savršeni u svojoj nesavršenosti. Imate veličanstven mozak koji vrvi idejama, buja životom, pršti od radosti, i treperi od ljubavi.“


Izvor: Favim.com

Okrenutost ka unutra

Nedavno sam naišla na jedan naslov u medijima vezan za pandemiju koronavirusa, koji je išao nešto ovako: „Da li ćemo postati društvo introverata?“, gdje se već vidi negativna konotacija istog, ali i potpuno nepoznavanje onoga šta ova osobina ustvari znači. Jedno je govoriti o otuđenosti ili nesolidarnosti, a drugo o introvertiranosti kao osobini gdje će osoba ponekad radije ostati u kući nego se izlagati pretjeranim društvenim stimulusima koji je ponekad mogu iscrpljivati. Introvertiranost je okrenutost ka unutra i Jung je opet jedan od prvih koji se bavio razlikom između introverata i ekstroverata.

Susan Cain, autorica knjige „Tišina: Moć introverata u svijetu koji ne može prestati pričati“ rekla jekako je obrazovni sistem od samog početka konstruiran u korist ekstroverata. Na početku djecu odmah stavljamo u velike učionice i okruženja koja su izrazito stimulativna izvana. Prema tome, škole su mjesta gdje introvertna djeca dobivaju poruku da moraju naučiti biti ekstrovertna. Kako Susan kaže, već s predškolskom djecom čujemo sažaljiva pitanja odraslih ako je dijete tiho: „Oh, nije li tiha? Nije li stidljiva?“. Ovim stalno šaljemo poruke djeci da njihove prirodne preferencije kako žele provoditi slobodno vrijeme nisu vrijedne. To je posebno opasno u vrijeme adolescencije, kada je pritisak na to da smo ekstroverti i najveći. Kako Susan u svom nastupu za TED talks kaže, „zapadna društva su uvijek favorizirala više čovjeka od akcije nego čovjeka od kontemplacije. Zbog toga, ljudi se sele u gradove i nova mjesta, umjesto da rade s ljudima koje znaju čitav život, zato što misle da moraju upoznavati i impresionirati ljude.“ Svojom knjigom Susan nije željela kritizirati eksktroverziju kao takvu, već ideal ekstrovertnosti koji se postavlja u društvu.

Carl Gustav Jung je razlikovao introvertne i intuitivne osobe, za koje je rekao: „Oni su živ dokaz da ovaj bogati i raznovrsni svijet sa svojim bujnim i opojnim životom nije isključivo spoljašnji, već da također postoji i unutra… Njihov život podučava više od njihovih riječi… Njihov život pokazuje da postoji i druga mogućnost, unutrašnji život koji toliko bolno nedostaje u našoj civilizaciji.“

Izvor: Alexandra Levasseur, ime slike: La cachette. 2012

Zašto manje misliti i osjećati?

Dok sam razgranavala misli za ovaj tekst, baš poput lemura koji skače s grane na granu, upravo se na televiziji skoro zadesio film „Equilibrium“ s Christianom Baleom u glavnoj ulozi. Christian je John Preston koji služi zemlji u kojoj je zabranjeno i kažnjivo osjećati. Film ima neke scene spektakla koje su odbojne za moj pojam dobrog filma, ali me je prvenstveno privukao dijalog John Prestona s Pobunjenicom Mary koja je uhapšena upravo zato što je osjećala, pri čemu ga ona pita zašto je živ.

„Mary: Egzistiraš da bi nastavio svoje postojanje. Koji je smisao?

John: Koji je smisao tvog postojanja?

Mary: Da osjećam. … Ti nikad i ne možeš znati kako je to. Ali je to vitalno kao dah. I bez toga, bez ljubavi, bez ljutnje, bez tuge, dah je samo sat… koji otkucava.“

U filmu, onaj ko služi sistemu, ruši sistem. Da li možemo očekivati i nadati se da ćemo se u današnjem vremenu kad je ismijano ili etiketirano biti drugačiji zaista osvijestiti ili ćemo svjetlost onih oko nas baciti u mrak?  U današnjem vremenu kad većina ima formirane i lažne, uljepšane i socijalno poželjne identitete na društvenim mrežama, kad je, kao što sam već spomenula, puno informacija, a malo znanja, puno misli, a malo istinskog promišljanja – zapitajmo se da li je zaista potrebno manje misliti i manje osjećati.

Mogu li mladi biti “tihi” ?

U jednom ruskom eksperimentu psihologinja je ispitivala kako će djeca od 12 do 18 godina reagirati na to da 8 sati budu bez interneta, televizije, radija, mobitela. Rezultat je bio zastrašujući jer je od 68 djece samo troje uspjelo dovršiti eksperiment do kraja. Kod ostalih su se javljali anksioznost i depresivne, pa čak i suicidalne misli. Ono što ovdje zabrinjava, osim ovisnosti o tehnologiji, jest nemogućnost boravka u tišini i bavljenja vlastitim unutrašnjim stanjem. Ako projiciramo sebe isključivo na izvanjsko, ko smo mi tada? Kao što sociolog i psihoanalitičar Erich Fromm daje osvrt na konzumerističko društvo i projiciranje sebe u ono što kupujemo, tako isto možemo reći ako se projiciramo na bilo šta što nije naša duša:  „Ako sam ono što imam i ako je to što imam izgubljeno, ko sam ja tada? Niko, već poraženi, slomljeni, patetični dokaz pogrešnog načina života.“


Izvor: Fineartamerica

Biti što jesi u vremenu krize

Jest, danas je teško vrijeme kad nam je preko glave svega, i ne možemo više misliti, ali upravo se o tome radi: i ne moramo misliti samo o onome što se izvan nas dešava. Naš unutrašnji svijet je iznimno bogat i vrelo je ljekovitog. Viktor Frankl, neurolog i utemeljitelj terapije smislom, logoterapije, koji je preživio četiri logora, i sam je skrenuo pažnju na iznimnu skrivenu snagu senzitivnih ljudi: „Senzitivni ljudi, koji su bili naviknuti na bogat intelektualni život patili su zbog velikih bolova, ali je šteta nanesena njihovom unutrašnjem životu bila manja. Oni su bili u stanju da se udalje od tog strašnog okruženja u život unutrašnjih bogatstava i duhovne slobode. Isključivo na taj način može se objasniti taj očigledni paradoks da su neki logoraši koji su bili naizgled manje čvrsti često preživljavali logorski život bolje od onih koji su bili robusnije građe.“

Ono što trebamo jest oduprijeti se i uprkos teškoćama prihvatiti svoju jedinstvenost, svoje iznimno mišljenje, doživljavanje i funkcionisanje: i ne dozvoliti da ovaj svijet postane poput Librije gdje je zabranjeno i smrtno kažnjivo misliti i osjećati. Imamo toliko toga ponuditi ovom svijetu, sad i više, kad je potrebno više empatije i ljepote u svijetu koji više nije isti, kad je sve što je podrazumijevano polahko izblijedjelo. Ono što možemo uraditi jest zapaliti svijeću i njenu svjetlost prenijeti na druge svijeće i druge duše oko nas, oživljavajući sjećanja na svijet koji smo nekad imali i kojem se opet nadamo. 

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psihologije, Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Vladimir T. Katušić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

U vremenu kad većina ima formirane i lažne, uljepšane i socijalno poželjne identitete na društvenim mrežama, kad je puno…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 7. siječnja 2021.