Turbofolk – kakofonija svih ukusa i mirisa

By | 19-04-2021
  • 183
    Shares
Ivana Marin, mag. psych., autorica teksta

”… Muzika je miljenica svih muza

harmonija svih umjetnosti

turbo folk nije muzika

turbo folk je miljenica masa

Kakofonija svih ukusa i mirisa…”

Rambo Amadeus ”Turbofolk”

Za jedne primjer neukusa, za druge prilika da potrgaju glasnice ili ”odvrnu žarulje”, za trećep dašak glazbene nostalgije iz prošlih vremena. Zašto je turbofolk popularan na Balkanu već više od trideset godina? Aleksej Gotthardi Pavlovsky, doktor kulturne etnologije i antropologije, u knjizi ”Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj” daje prikaz nastanka narodnjaka, širenja turbofolka i konzumacije istog. U isto vrijeme, ova zanimljiva i pitka publicistika iz domene etnomuzikološke znanstvene literature predstavlja njegov doktorski rad. Koliko god smatrali turbofolk površnom vrstom glazbe, čovjek je doslovno doktorirao na cajkama. Po čemu je onda ova vrsta glazbe sociološki fenomen?

         Tema je zanimljiva sama po sebi jer nameće pitanje zašto ljudi uopće slušaju turbofolk. Što ima toliko privlačno i magično u brzopamtljivim stihovima, glazbi koja ”dira” srce i pokoji živac? Tim više što popularnost turbofolka i dalje raste, doduše, kroz sve popularnije trap cajke  – spoj turbofolka i hip hopa, čiji su glavni predstavnici izvođači poput Buba Corellija i  Jala Brata, Senide, Relje, Raste i sl. Isto tako, prije tri godine, pokrenut je i prvi turbofolk radio u Hrvatskoj, Extra FM, čime je javni zazor od ove vrste glazbe postao nešto manji.

Kako je nastao turbofolk?

No, da se vratimo na same početke, koji objašnjavaju kako je uopće nastala narodnjačka glazba. Tako nas autor disertacije vodi od Vojvodine devetnaestog stoljeća, gdje se stvaraju prve kafanske narodnjačke pjesme, pa do Jugoslavije 1960-ih, gdje ista glazba doživljava procvat pojavom radija, gramofona i ploča. Tada se ”poticala fluktuacija narodne glazbe svakog naroda i nacionalne manjine Jugoslavije na cijelom području države” kako bi se ublažio strah od prodiranja zapadnjačke kulture u Jugoslaviju. Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su obilježene koketiranjem narodne glazbe sa zabavnom (primjer Bijelog Dugmeta), dok se tijekom osamdesetih narodnjaci okreću orijentalnom zvuku (primjer Halida Bešlića). Pravi početak turbofolka i komercijalizacija glazbe dolazi s Lepom Brenom, koja kroz erotski imidž velike zvijezde seli narodnjačku glazbu iz kafana na stadione. Ovo je ujedno i jedan od odgovora na pitanje zašto je turbofolk preživio zadnjih trideset godina i zašto mu popularnost i dalje raste. Kao i u svemu ostalome, komercijalizacija glazbe je dovela do toga da se pjesme ”naručuju” po potrebama i sluhu slušatelja. Ono što je trenutno traženo, to će biti i dano. Stoga, iza ”štancanja” hitova prvo stoji novac, a onda osobni ukus. Dok god bude bilo potražnje za takvom ”robom”, dotle će se ona proizvoditi. Zanimljiva je i činjenica da su do prije dvije godine vlasnici Grand produkcije, najpoznatije diskografske kuće turbofolka na Balkanu, bili upravo Lepa Brena i Saša Popović, vokal njenog pratećeg benda ”Slatki greh” iz zlatnog doba 1980-ih.

Turbofolk i predrasude

Ono što se ipak najčešće veže uz pojam turbofolka je predrasuda o točno određenom profilu slušatelja te vrste glazbe. Međutim, ne postoji niti jedan znanstveni dokaz da ljudi određenog kvocijenta inteligencije, životnih stavova, razine obrazovanja ili socioekonomskog statusa slušaju turbofolk. On takvu predrasudu prvo zaslužuje zbog ostrašćenih i jednostavnih stihova koji ”gađaju” na jake emocije, a vrte se uglavnom oko potreba iz Maslowljeve piramide. Zatim je tu nabrijani ritam turbofolka koji koristi različite narodne ritmove, privlačeći na taj način slušatelje. ”Glazba je univerzalna svim ljudima. Određene značajke glazbe su jednake u svim kulturama: svaka kultura ima neku formu glazbe s ritmom, periodičan ritam koji plesači koriste kako bi upravljali svojim pokretima i pjevači se njime koriste kako bi koordinirali svoje glasnice.” 

Fenomen popularnosti turbofolka je kod nas ipak iznjedrio jedno istraživanje o povezanosti glazbenih preferencija i socioekonomskih varijabli na uzorku od 866 srednjoškolaca sa zadarskog područja (Marcelić i sur., 2014). Rezultati su pokazali da djevojke slušaju turbofolk više od mladića te da su religiozni srednjoškolci skloniji više slušati turbofolk od onih koji su se izjasnili nereligioznima.  To je u skladu s konzervativnošću i tradicijom, odakle i narodnjaci vuku svoje porijeklo . Isto tako, pokazalo se da ekonomski status ne igra nikakvu ulogu u preferenciji turbofolka nad drugim žanrovima, ali da svakako veliku ulogu ima kulturni kapital koji djeca ‘’nasljeđuju’’ od svojih roditelja. Jednostavno rečeno, roditelji sudjeluju u oblikovanju glazbenog ukusa svoje djece na način da im prenose svoje kulturne i nematerijalne vrijednosti. Nadalje, pokazalo se da postoji povezanost između netolerancije prema homoseksualnosti i slušanja turbofolka. Autori objašnjavaju popularnost turbofolka među srednjoškolcima približavanjem turbofolka zapadnjačkoj glazbenoj kulturi i utjecaju društvenih mreža pomoću kojih se turbofolk kultura brzo širi. Dakle, turbofolk postaje turbofolk 2.0, ‘’očišćen’’ od političkih konotacija, hibridan oblik zasićen elementima popularnih zapadnjačkih žanrova (Marcelić i sur., 2014).

Gotthardijeva disertacija se poklapa sa zaključcima gore navedenog istraživanja. Tržište turbofolka uglavnom je namijenjeno mlađoj publici te promiče konzumerističke vrijednosti života poput visokog statusa u društvu, materijalnog luksuza, skupih automobila i nezaboravnih provoda.  Tome doprinosi vrlo visoka produkcija pjesama i videospotova u rangu svjetskih zvijezda, čime se i kod nas prihvaćaju suvremeni trendovi. Tako, primjerice, na prvo slušanje i nema neke razlike između ritma u pjesmama Malume (trenutno najpoznatiji izvođač u svjetskoj mainstream glazbi) i Bube Corellija (predstavnik balkanskog trapa, spomenut na početku teksta).

Konfekcionizam u glazbi 

Turbofolk je glazba koju je zaobišao politički kontekst, uz obrazloženje da je to vrsta glazbe koju su ljudi slušali i prije. Time mu se samo dao zamah da se krajem devedesetih proširi dalje. Iz nostalgije, iz navike, iz naklonosti prema narodnjačkom ritmu, a onda i uslijed komercijalizacije, zadržao se sve do danas. Osim toga, živimo u doba vizualne kulture, kada je važan omot, ali ne i sadržaj. Glazba je danas konfekcijska, a slušatelj je ništa više nego obični konzument čime se smanjuje umjetnička vrijednost glazbe. Kako je došlo do hiperprodukcije glazbe, tako su se počeli stvarati već prokušani recepti za uspjeh: šprance i šablone, tipizirani obrasci u glazbi koji se mogu upakirati u atraktivnu produkcijsku ambalažu. Pojavom digitalne tehnologije došlo je do promjena u glazbenoj produkciji u tom smislu što više nije bilo potrebe za živim glazbalima. Kako bi pjesma bila što više konfekcijska, pomoću računalnih programa su se stvarali samplovi i pročišćavali vokali da zvuče što savršenije. Gotthardi navodi u zaključku svoje disertacije da konfekcionalnost i konzumerizam nisu ograničeni samo na glazbu, odnosno na turbofolk kojem se najčešće lijepe negativne etikete popularne kulture, već i na većinu sadržaja koje koristimo u svakodnevnom životu, namjerno ili spontano. To se odnosi na modu, multimedijalne sadržaje, tehnologiju i sve ostalo što nam daje notu zeitgeista (života u određenom duhu vremena).

Kako je streaming servis ‘’ubio’’ diskografiju 

 U današnjem užurbanom načinu života, glazba postaje sve više pozadinska pratnja, a sve manje joj se posvećuje pažnje da ju se proučava s razumijevanjem. Zbog toga lagani hitovi o kojima ne treba previše razmišljati, sa zaraznim ritmom koji zaziva ljeto i suncem obasjano more u hladni zimski dan, nam daju osjećaj trenutne ugode i prolaze ispod našeg emocionalnog radara. Isto tako, pojavom glazbenih streaming servisa kao što su Spotify ili Deezer, ljudi se doslovno ‘’guše’’ u izboru glazbe koji nikad nije bio veći i ne osjećaju užitak koji je nekad predstavljao teško nabavljen novi CD omiljenog izvođača.

I za kraj, ostaje pitanje zašto se neki ljudi toliko zgražaju nad cajkama? Pristranost prema vlastitoj grupi objašnjava taj dio ljudskog ponašanja. Ljudi se identificiraju s određenom grupom i njenim vrijednostima. Sve što je van tih vrijednosti, bit će im teže shvatiti jer ne dijele isti sustav vrijednosti. Kada je riječ o preferencijama i ukusima, ljudi se osjećaju bolje ako misle da su bolji od drugih  (”Ja to ne bih nikada slušao/la.”). Zato se i kaže da se o ukusima ne raspravlja.

Na kojem god glazbenom polu bili, ovaj doktorski rad može poslužiti kao dobar primjer za razumijevanje jedne vrste glazbe, ali i za dodatno razvijanje tolerancije prema različitostima.

Literatura: 

Gotthardi Pavlovsky A. (2014). Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj. Naklada Ljevak: Zagreb.

Marcelić S., Krolo K., Tonković Ž. (2014). Kulturna potrošnja i glazbene preferencije mladih: razvoj tipologije na primjeru Zadra. Revija za sociologiju, Vol 44 (3).

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych.doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych.,  Iva Jakšić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.Matea Jukić, mag. psych., Dolores Aladić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych.Matea Milin, univ. bacc. psych. i Danijel Turkan, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Volite li turbofolk? Ili ga ne možete smisliti? Zašto se digla tolika prašina oko ovog glazbenog žanra te može li se uistinu doktorirati na cajkama, pročitajte u članku.

Objavljuje Psihološki prostorPonedjeljak, 19. travnja 2021.