Jedan od osnovnih koncepata u socijalnoj psihologiji pojam je kognitivnog škrca. On predstavlja činjenicu da ljudi većinu vremena nastoje trošiti što manje energije (odnosno mentalnih resursa) na razmišljanje i mentalnu obradu informacija. Problem je u tome što je informacija s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi sve više, a mi nemamo ni dovoljno vremena ni dovoljno kognitivnih kapaciteta da ih sve pojedinačno obrađujemo. Na primjer, ako na televiziji vidite čovjeka predstavljenog kao uglednog znanstvenika koji pritom nosi naočale i djeluje samouvjereno, vrlo je vjerojatno da ćete ga bez posebne pažnje poslušati i vjerovati mu na riječ… Jer vam se ne da pažljivo analizirati što je rekao, tražiti njegovu biografiju, reference i procjenjivati kredibilitet kako biste u konačnici sami donijeli zaključak.
Jedan od najpoznatijih fenomena koji se vežu uz skraćivanje procesa razmišljanja su stereotipi. Prema definiciji, stereotip je opće (generalizirano) vjerovanje o određenoj skupini ljudi (Aronson, 2002). Vjerojatno ste svi čuli da su „Nijemci marljivi i organizirani“, „crnci ritmični“, „Azijati izvrsni u matematici“, „žene loši vozači“, „Amerikanci debeli“ i slično. Važno je napomenuti da stereotipi nisu uvijek točni i da im je cilj ukalupiti pojedinca prema skupini kojoj pripada. To znači da ćemo, prema prethodnom primjeru, nakon upoznavanja Darinke, njoj pridodati osobine pojedinca (npr. žene koja voli voziti bicikl i slušati Sandija Cenova), ali i osobine skupine kojoj pripada (npr. Darinka je žena, što automatski znači i da je loš vozač). Za stereotipe se obično vežu loše konotacije, ali svrha ovog članka je pokazati da oni mogu biti itekako pozitivni.
Drugi čest primjer takvog ponašanja jest čitanje komentara ispod članaka jer – zašto bismo trošili vrijeme na čitanje članka i analiziranje odlomaka te zaključivanje o poanti autora kada možemo pročitati što su drugi već zaključili?
Stereotipi stereotipa
Stereotipi su uglavnom predstavljeni kao nešto loše, nešto čega se treba riješiti jer od pojedinaca oduzima jedinstvenost, identitet i mogućnost da su ipak drugačiji od većine. No, mogu li stereotipi opstati u društvu i zašto nam mogu biti korisni?
Evo nekoliko primjera stereotipa ukorijenjenih u društvu:
- Nitko nije sposoban voziti automobil prije 18. rođendana
- Djeca koja se ne cijepe do polaska u školu ugrožavaju i sebe i društvo
- Tjelesno aktivne osobe zdravije su od tjelesno neaktivnih
Iako se radi o djelomičnom karikiranju, jasno je da postoje opća vjerovanja koja su društvenim konsenzusom postala zakonski obvezna. Postoje djeca koja mogu naučiti upravljati automobilom prije punoljetnosti, ali usuglašeno je vjerovanje da većina neće biti psihički zrela za preuzimanje takve odgovornosti. Također, godine medicinskih istraživanja donijele su nam saznanja na temelju kojih je zakonski određeno da se djeca prije polaska u školu moraju cijepiti protiv određenih bolesti. To je postalo usuglašeno vjerovanje na temelju kojeg je napisan i pripadajući zakon. Posljednja stavka također je rezultat brojnih znanstvenih istraživanja, kao i nešto što možemo vidjeti golim okom, onako kognitivno škrto.
Što se želi postići generalizacijom?
Cilj je mnogih znanstvenih istraživanja generalizacija, odnosno pronalazak određenog obrasca koji se potom može preslikati na opću populaciju. Uzmimo primjer stereotipa o pretilim Amerikancima. Je li to uopće točno? Naravno da nisu svi Amerikanci pretili, ali je li većina pretila? Podaci američkog CDC-a (njihovog pandana našeg HZJZ) iz 2018. kažu da je čak 73,6% osoba od 20 godina ili starijih prekomjerne težine, uključujući i pretile. Samo pretilih ima 42,5%. Što se tiče adolescenata u dobi 12-19 godina, među njima je 21,2% pretilih, a među djecom u dobi 6-11 godina je 20,3% pretilih. Je li ovaj stereotip točan ili netočan? Možemo brojke okretati kako želimo, ali dojam je jasan. Prema podacima Eurostata iz 2014., postotak prekomjerne težine u EU-u za muškarce u dobi navršenih 18 godina naviše iznosi 59,1%, a za žene 44,7%. Iako se ne radi o skroz jednakim podacima, postaje jasnije kako je nastao spomenuti stereotip, odnosno da ipak postoji temelj za to vjerovanje.
Generalizacijom nastojimo što je moguće više skratiti vrijeme potrebno za razmišljanje i analizu kako bismo odmah donijeli sud o nekome i prišili mu određenu etiketu.
No, stereotipi se mogu mijenjati zbog različitih faktora. Poznate Princetonske studije prikazuju razliku u stereotipima u razdoblju 1933.-1969. godine u SAD-u. Između ostalog, bavile su se stereotipima o Afroamerikancima. Dok su ih ispitanici 1933. češće opisivali kao lijene i praznovjerne, takvi opisi s vremenom su nestali, što znači da su se promijenila i vjerovanja o toj skupini (Hutchison i Martin, 2015).
S druge strane, imaju li stereotipi evolucijsku podlogu?
Za početak, stereotipi postoje. To znači da su se održali od prapovijesnih vremena do danas, da imaju neku funkciju zbog koje su nam kao vrsti koristili sve ovo vrijeme. Oni su dio društvenog nasljeđa i nitko ne može izbjeći učenje prevladavajućih stavova i stereotipa (Devine, 1989).
Njihovo prenošenje s generacije na generaciju može se usporediti s poznatom igrom pokvarenog telefona. Jedna osoba kaže priču drugoj, a ona trećoj i tako se dalje prenosi informacija. Stereotip je ona ključna i kratka konačna informacija koju naglas izgovori posljednji u nizu. Kratka je jer je lišena specifičnih detalja i vjerovanja o nekoj skupini, ostalo je samo ono što su svi zapamtili kao najvažnije (Bartlett, 1932). Važno je što stereotipi pojednostavljuju komunikaciju impliciranim značenjem – „budući da ja znam što ti znaš, a ti znaš što ja znam, nijedan od nas to ne mora izgovoriti“ (Stangor i Schaller, 1996). Zajednička društvena vjerovanja, kao što su stereotipi, čine jedan od temelja na kojima se gradi strukturirano i povezano društvo (Bar-Tal, 2000).
Uzmimo jedan baš evolucijski primjer – preferencije žena pri odabiru partnera. Žene od pradavnih vremena preferiraju atletski građene muškarce. Radi se o duboko ukorijenjenom stereotipu koji govori da je atletski građen muškarac bolji partner. Odakle ta ideja? U doba lovačko-sakupljačkog života, muškarci su se bavili lovom. Atletski građeni muškarci bili su brži, jači i općenito tjelesno sposobniji. U takvim su uvjetima bili uspješniji u lovu te osiguravali više resursa za obitelj. Takav izgled implicira upravo to – pojedinca koji može donositi više resursa obitelji, pružati im veću zaštitu, kao i bolje gene za nastavak vrste, odnosno bolje zdravstveno stanje te imunost na bolesti. Osim toga, može djelovati zastrašujuće drugim, slabijim muškarcima (Buss, 2012).
Umjesto zaključka
Bez stereotipa, naša komunikacija s drugim ljudima zahtijevala bi više vremena, više razmišljanja, a i više bi nas zamarala. Također, bez njih vjerojatno nikad ne bismo imali dovoljno kognitivnih kapaciteta i društvene povezanosti koja nas je dovela do današnjeg doba (Hutchison i Martin, 2015).
Možda nije toliko loše ne zamarati se sa svačijom životnom pričom i povremeno površno gledati na svijet.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Danijel Turkan, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Klara Saganić, mag. psych., Laura Martinić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych.