Onaj osjećaj kad živiš i znaš da nešto nije u redu. Da tvoja obitelj nije u redu. Da nešto visi gusto i ljepljivo u zraku između svih vas, ali ne znaš što. Da tvoje ponašanje ima razloge iza objašnjenja ”ali ja sam takva oduvijek”, ali se oni još nisu razotkrili….
Slično se osjećala protagonistica romana ”Unterstadt” Ivane Šojat, stanovita Katarina, četvrta generacija žena iz osječke obitelji njemačkog porijekla. Upravo to porijeklo je zabrtvilo sudbinu četiri generacije žena, koje su proživjele i preživjele velike obiteljske traume i politička previranja. Sve što su nosile u sebi, šutke se prebacivalo iz generacije u generaciju, skrivanjem obiteljskih tajni koje su se samo taložile u kutiji punoj izrezanih likova sa starih slika, izbrisanih imena i zaboravljenih pramenčića izgubljene dječje kose. Priča se odvija u nekoliko vremena, vješto balansirajući između Katarinine sadašnjosti i isprepletene prošlosti ostale tri generacije žena koje su ostavile otisak na njezino doživljavanje svijeta oko sebe: prabake Viktorije, bake Klare i majke Marije. Između ove četiri žene, iskrižane su različite traume poput gubitka djeteta, samoubojstava muževa, nestanka dijela obitelji i ”prelaska” na tamnu stranu povijesti. Traume su isprepletene s osjećajem stida, javne sramote, strahom što će drugi reći i bojažljivim skrivanjem tragova koji će se poput špila karata ipak pod bremenom vremena otkriti.
Trauma potaknuta ratom
Kronološki gledano, priča započinje netom prije 1. svjetskog rata, kada prabaka Viktorija upoznaje muža Rudolfa, sina osječkog urara koji nakon dolaska s fronta Galicije nikad više nije bio isti. Danas bi se u njegovom ponašanju prepoznali simptomi PTSP-a, ali tada to još nije bio slučaj. Dvadesete godine 20. stoljeća okarakterizirale su Viktorijino odgajanje troje djece, snalaženje i preživljavanje uz ”pijanicu i švalera” Rudolfa te pokušaj da djecu zaštititi od nefunkcionalnog oca. Odrastajući kao gospođa iz stare uvažene njemačke obitelji, čiji je otac tada posjedovao glavne vodenice u Osijeku na Dravi, Viktorija je željela zbrinuti djecu na najbolji mogući način i održati privid skladnosti. Nažalost, nije mogla utjecati na daljnje povijesne događaje koji su joj rascijepili djecu na više strana: Adolfa koji je od samih početaka pokazivao sklonost ka nacizmu, Greti čiji je boemski bunt zacementirao joj sudbinu i odnos sa bratom. Tu priču preuzima Klara, njezina najmlađa kćer koja se bori s užasima tamnih tridesetih i bratovog prelaska u osječke SS-ovce. U svemu tome, rađa se Marija, Katarinina majka čije preživljavanje logora u Valpovu kao malog djeteta, protjerivanje cijele obitelji, oduzimanje kuća i optuživanje da su izdajnici naroda ostavlja trajni pečat na njezinu sliku svijeta. Kako je obiteljska prošlost utjecala na Katarinu?
”Čitav sam život živjela sa strancima, sa čudacima bez prošlosti. Čitav se život u ovoj kući odvijao isključivo od trenutka kada sam se rodila, kao da prije nije bilo ničega, kao da ih je sve odreda u ovu kuću iz kljuna ispustila neka pripita roda. Svi kao da su se pojavili niotkuda i kretali se nikamo. Izvana prividan sklad, a iznutra ništa, šupljina.”
Katarina je rođena sredinom 60-ih, u naizgled skladnoj obitelji u kojoj žive majka, otac i baka Klara. Oduvijek je znala da nešto nije u redu i da je zbog svog porijekla šikaniraju u školi i susjedstvu. Na svaki pokušaj da dobije odgovore, dobivala je samo hladne pljuske od majke koje su zauvijek odredile njihov odnos. Žaljenje, neprolivene suze, teška tuga i tajne koje se tada nisu smjele priznati zbog političkih okolnosti, naučile su Katarinu da šuti i trpi. Da ne preispituje tuđe odluke. Da ne zaviruje u sebe.
”Dijete može živjeti u najboljoj ili najgoroj obitelji na svijetu i ne biti toga svjesno. Mogu ga ondje svakodnevno mučiti ili razmaziti do besvijesti, ubijati ga u pojam ili napuhavati mu ego do pucanja, a da se dijete ni u jednom trenutku ne zapita što mu se i zašto događa. Tako se nisam pitala ni ja.”
Puna škrinja obiteljskih tajni
Katarinina baka Klara tako postaje okosnica radnje i konstanta svim generacijama žena u romanu. Svojoj majci Viktici, koja se ne može pomiriti s padom na društvenoj ljestvici i oduzimanjem obiteljskog nasljedstva te rasapom cijele obitelji; kćerki Mariji s kojom prešutno dijeli prljavu tajnu preživljavanja u kući seljačkog komesara Marka nakon 2. svjetskog rata i tihu sudbinu njezinog brata Antuna koji je pobjegao u Argentinu da se spasi užasa; te unuci Katarini koju pokušava nježnim i toplim odgojem spasiti ruina obiteljskih događanja i otopiti santu leda koja je nastala između nje i njene majke Marije. Time baka Klara postaje zaštitni faktor u Katarininom životu, ona svijetla točka zbog koje Katarina može podnijeti obiteljske tajne kad za to dođe vrijeme otkrivenja. Ova obiteljska saga predstavlja sudbine mnogih njemačkih osječkih obitelji, koje su ostale bez voljenih, ali i bez imovine nakon 2. svjetskog rata. I danas postoje potomci ovakvih obitelji, ne samo njemačkih nego i ostalih, koji u sebi nose breme obiteljskih tajni, a da to ni ne znaju. Možda nikad neće doznati jer su okrutni ratovi na ovim prostorima spaljivali kuće do temelja nekoliko puta, ali i zato što su možda jedini svjedoci toga vremena davnih dana zakopani u crnu zemlju.
”Tajne su jednog dana počele iskakati na sve strane, u bujicama, lavinama, kao zgužvane plahte i perine nagurane u pretijesan sanduk za posteljinu. Više ih nitko i ništa nije moglo pohvatati i vratiti u mrak i polituru hinjenog zaborava.”
Transgeneracijski prijenos traume
Ivana Šojat je stoga, oživljavajući sudbinu obitelji Meier, Schneider i Bittner izvukla na površinu temu transgeneracijskog prijenosa traume. Radi o odnosnoj traumi u kojoj generacijski stariji članovi obitelji prolaze kroz tešku traumu čije posljedice osjećaju mlađe generacije, a da nisu same prošle kroz isto. Ona se manifestira kroz osjećaj tuge, internalizirani osjećaj straha i anksioznosti bez vidljivog razloga te uz obavezan zakon šutnje unutar obitelji. S obzirom da se o traumi ne priča javno zbog stida, straha ili moguće osude drugih, ona ne može biti razriješena, već se šutke prenosi na sljedeću generaciju. Mlađe generacije stoga osjećaju potrebu za identifikacijom s roditeljima zbog neprorađene traume kako bi shvatili što su oni preživjeli. To se očituje, kao u romanu ”Unterstadt”, u traženju odgovora i pokušaju razumijevanja zbog čega su se ponašali na izvjestan način. Dosadašnja istraživanja transgeneracijskog prijenosa traume, najviše su se bavila utjecajem traume na preživjele obitelji u holokaustu, pri čemu se pokazalo da su efekti traume prisutni i kod treće generacije u obitelji. S obzirom da kao veći dio europskog stanovništva dijelimo tu kolektivnu traumu te da se na nju još nadovezla trauma Domovinskog rata, potrebno je obratiti pažnju na podrobniji tretman i iscjeljenje ovakvih obiteljskih, ali i kolektivne društvene traume. Stoga, nikad nije prekasno za prekinuti krug šutnje i potražiti stručnu pomoć.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Barbara Paušak, mag. psych.