Znojiš se! Osjećaš strah! Dok ti ruka podrhtava, preispituješ se poslednji put da li je tvoja odluka ispravna. Znaš da ne postoji undo i da je to kraj. Suze ti teku niz lice i sprovodiš svoju odluku u djelo – ubijaš se. Ubijaš se, a ipak si živ, kako to? Upravo si izvršio svoje virtuelno samoubistvo, možda prvo, a možda ko zna koje u nizu. Kliknuo si opciju delete i tvoj nalog na društvenoj mreži je trajno izbrisan. Izgleda pretjerano? Zapravo i ne. Kod nekih od nas upravo ovako izgledaju poslednji minuti virtuelnog života. Zašto doživljavamo virtuelni svijet tako stvarnim? Šta to za nas znači? Je li se stvarnost izmjestila iz fizičkog svijeta na virtuelni i zašto se odlučujemo na virtuelna samoubistva? Odgovori nisu jednostavni, ali da li je išta u ljudskom funkcionisanju uopšte jednostavno?
Društvene mreže i značaj koji im pridajemo
Da smo našim bakama i djedovima prije 50 godina rekli da će doći vrijeme kada ćemo svoj život dijeliti sa drugim ljudima preko interneta sigurno ne bi mogli ni pretpostaviti o čemu se radi. To nam je donijela era interneta i ekspanzija društvenih mreža. Broj korisnika društvenih mreža se u poslednjih desetak godina vrtoglavo povećao, ali i naša potreba za njima. U početku smo željeli ostvariti kontakt s onima koji nam nisu fizički blizu, obnoviti stara poznanstva, upoznati nove ljude ili se samo konformisati. Prava je rijetkost poznavati nekoga ko nema profil na barem jednoj društvenoj mreži. To je postalo naša svakodnevica. Danas, ono što dijelimo na mreži s drugima posve je drugačije od onoga kako je to izgledalo prije nekoliko godina. Danas, biti na mreži znači postojati. Stvoriti virtuelni identitet i živjeti život online. Habituirali smo se na takav način funkcionisanja, usvojili pravila mreže i kreirali jedan čitav novi svijet na njoj. Odjednom nam taj prostor znači sve, bilo da govorimo o potrebi da prezentujemo sebe i svoj život, komuniciramo sa svijetom oko nas ili živimo neku drugu stvarnost. Društvene mreže pružaju nam pogodno tlo za bijeg od stvarnosti ili kreiranje utopijskog prostora po našoj mjeri.
Kad dopamin podivlja
Pored susptancijalnih zavisnosti, zavisnost od interneta, kao nesupstancijalna zavisnost, danas zauzima važno mjesto u psihologiji. Iako ne postoji kao zasebna kategorija, zavisnost od društvenih mreža se smatra najučestalijom potkategorijom zavisnosti od interneta. Čitav taj proces komentarisanja, lajkovanja i objavljivanja na mrežama nam, u stvari, čini društvene mreže još primaljivijim. Što više reakcija dobijamo od drugih – to više ih želimo još. Rezultati nekih istraživanja ukazuju na to da kada vidimo da nam je neko komentarisao ili lajkovao objavu, to podstiče oslobađanje dopamina, a kad nam zatreba još – objavljivaćemo još više i privlačnije sadržaje. Ovaj mehanizam je sličan primanju nagrade, odnosno validacije od strane drugih, što u ovom kontekstu komentari i lajkovi i jesu. Sve za lajk… Ovaj, dopamin!
Utopijski bijeg od stvarnosti
Ok, objasnili smo da je zavisnost od društvenih mreža stvaran koncept, ali šta je to tačno što nam čitav taj virtuelni svijet čini primaljivijim?
Zamislite mogućnost da kreirate svoj život po svojoj mjeri, da možete izabrati kako ćete se zvati, ko želite biti, da vas drugi vide baš onako kako želite. Dobrodošli još jednom u svijet društvenih mreža, mjesto na kojem možete biti ko i šta želite. Da, upravo je to ono što nam društvene mreže pružaju. Ono što plasiramo ne mora biti stvarno, ili može djelimično biti stvarno, ali možemo odigrati na internetu sve ono što ne možemo u stvarnom životu. Uskočiti u ulogu i režirati svoj život. Možemo se prikazivati mnogo imućnijima, obrazovanijima, društvenijim, fizički privlačnijim nego što jesmo i živjeti sve to zajedno sa drugima u tom hibridnom okruženju. S jedne strane, to obmanjuje ne samo druge, već i nas same, pa i mi počnemo živjeti svoju neistinu. Možemo na taj način tragati za validacijom od strane drugih za svoje poteze, za svoj izgled, stavove ili uopšteno za način života koji vodimo. Naposletku, to je mjesto gdje možemo birati kojim ljudima ćemo biti okruženi. Stvaramo svijet za sebe, svakodnevno ga nadograđujemo i postajemo zavisni od tuđih potkrepljenja.
Razlozi za brisanje naloga na društvenim mrežama
Do sada je navedeno mnogo razloga zašto ljudi koriste društvene mreže i kakvo im pridaju značenje, a sada ćemo se baviti razlozima za trajno brisanje naloga sa tih mreža. Neki od razloga koji se obično navode jesu uočavanje negativnih posljedica koje društvene mreže mogu imati po zdravlje, nedostatak vremena ili čak samo uspostavljanje apstinencije od te vrste zavisnosti.
Virtuelna samoubistva
Ali, to nije sve! Neki od nas izvršavaju virtuelna samoubistva, željeći da na taj način izbrišu jedan segment svog života, pokušavajući da na taj način ponište prethodno i da stvore nešto drugo. Neki novi svijet i neki novi život, jer smo se umorili od uloga u prethodnom ili smo se previše zapetljali u svojim lažima. Ovdje nastupa njegovo visočanstvo – mehanizam odbrane poništenje. Poništenje spada u kategoriju neurotskih odbrana, kojim se pokušavaju ispraviti zabranjene misli ili postupci putem pokušaja poništavanja ili neutralizacije. U ovom kontekstu, to može značiti da demonstrativno brišemo profile na našim društvenim mrežama, što doprinosi suzbijanju osjećaja krivice ili stida. Dakle, virtuelnim samoubistvima može prethoditi osjećaj nezadovoljstva, krivice ili stida zbog onog što smo izgradili u virtuelnom svijetu, te pokušaj da se to ispravi i izbriše. Ali, ovo može doprinjeti i razvijanju nekih obrazaca ponašanja koji će se iznova i iznova pojavljivati. Ukoliko osoba smatra da je brisanjem svog naloga poništila prethodno, može nastavljati da iznova i iznova gradi nove identitete i svaki put kada je nezadovoljna pokušaće da to poništi i krene ispočetka. Ubijaće jedan identitet i stvarati neki novi, u potrazi za istim onim uzbuđenjem koje je ranije osjećala. Poput zavisnika od psihoaktivnih supstanci, koji uvijek tragaju za onim osjećajem koje su im supstance pružale na početku..
Šta je u tome tragično?
Neki od nas su tokom nekog perioda dijelili jedan dio ili čitav svoj život ne mrežama, uspostavili kontakte, navike i srodili se sa tim načinom življenja. Brisanje naloga se može percipirati kao trajni gubitak nečega što smo dugo gradili i sada se sa tim opraštamo. Osjećaj gubitka sa sobom nosi tugovanje. Strahujemo da naš život neće biti isti kao prije, da smo izgubili svoj identitet i nešto dragocjeno, što može uticati na samopoštovanje i samopouzdanje. Osjećaj žaljenja za izgubljenim može biti stvaran, kao da smo izgubili blisku osobu, posao ili propustili neku priliku. Ali ipak, donosimo odluku da izvršimo tu vrstu suicida i oprostimo se sa tim identitetom i možda stvorimo novi. Umiremo da bismo ponovo življeli. Neki nikada više neće napraviti novi nalog, ali osjećaj otuđenosti će ih pratiti neko vrijeme dok ne izgrade kapacitete za prevazilaženje iz te krizne situacije, neke vrste apstinencijalnog sindroma.
Dakle, brisanje naloga na društvenim mrežama može biti odluka koju donosimo svjesni posljedica koje pretjerani boravak na mreži može imati po nas, a može biti mnogo više od toga, jedan mehanizam odbrane koji štiti naš ego od uznemirujućih i bolnih podražaja koje bi nas mogli uništiti. Stoga, ova odluka nije za svakog laka i nije svako brisanje naloga virtuelno samoubistvo. Na nama je da shvatimo kakvo to značenje ima za osobu i tek tada ćemo biti u mogućnosti da pružimo podršku i pomoć za izlazak iz te, naizgled bezazlene, ali često problematične situacije.
Literatura:
Griffiths, M. D. (2018). Adolescent social networking: How do social media operators facilitate habitual use?. Education and Health, 36(3), 66-69.
Thobaben, M. (2005). Defense mechanisms and defense levels. Home Health Care Management & Practice, 17(4), 330-332. https://doi.org/10.1177%2F1084822304274097
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Matea Jukić, mag. psych., Jasmila Talić-Kujundžić, mag. psych., Tea Tončić, univ. bacc. psych. i Ivana Marin, mag. psych..