Vrtlog anksioznosti i panike

By | 20-12-2020
  • 164
    Shares

Pitanje:

Konstantna anksioznost i napadi panike, kako izaći iz začaranog kruga, kako prevazići sve to?

Odgovor:

Počnimo s određenjem anksioznosti kao emocije

Osoba osjeća anksioznost kad procjenjuje da nije u stanju izaći na kraj sa životnim teškoćama, odnosno to je strah da se osoba neće snaći u životu. Može se reći i da je to „trema odnosno nespremnost pred životom“. To nije strah od nečeg konkretnog pa taj strah osoba ne razumije. Opisuje ga kao da ju je „svega strah“ te kao da osjeća „stezanje u prsima“, odnosno tjeskobu („u prsima/grudima joj je tijesno ili usko“). Stoga su riječ anksioznost i tjeskoba sinonimi.

Anksioznost je vrlo mučno stanje jer ima karakteristiku neodređenosti – osoba ne razumije što joj se događa i na što zapravo reagira tim osjećajem.

Preteča osjećaja anksioznosti je strah od odvajanja koje osjeća malo dijete koje intuitivno zna da nije sposobno samostalno preživjeti, a kada postoji prijetnja da bi se moglo razdvojiti od roditelja. Zato anksioznost motivira osobu da potraži zaštitu druge osobe, odnosno anksiozna osoba stalno želi biti u društvu nekog poznatog jer se tada anksioznost smanjuje ili potpuno nestaje.

Anksioznost se može javljati kao raspoloženje (kronična anksioznost; dugotrajna), kao emocija srednjeg intenziteta i kao afekt (snažna, kratkotrajna emocija)

Kao afekt ona je anksiozna panika – snažan neugodni doživljaj u kojem je osoba svjesna samo da joj se nešto strašno i neodređeno događa.

Osoba se uspaniči kad pomisli da bi se moglo dogoditi nešto strašno, da će se to dogoditi vrlo brzo i da ne zna može li se zaštititi.

Panika je povezana s doživljajem vremena – osoba vjeruje da nema vremena i da odmah mora pronaći izlaz iz situacije, zbog čega joj je ponašanje dezorganizirano (pokušava što veći broj ponašanja u kratkom vremenu, što često nije efikasno). Panika može biti adekvatna jer postoje situacije u kojima je točno da vremena nema, međutim, više je situacija u kojima osoba samo vjeruje da nemadovoljno vremena. Taj je osjećaj panike praćen jakim promjenama u tijelu osobe (povećanom aktivnošću dijela živčanog sustava, simpatikusa, koji ubrzava disanje i rad srca), koje nalikuju na početak srčanog ili moždanog udara ili „ludila“. U slučaju neadekvatne panike: 1.osoba se treba smiriti i dati si vremena za reakciju; 2.osoba treba početi misliti – ovdje pomaže glasno razmišljanje i postavljanje pitanja samom sebi, kako bi najbolje rješenje našla mentalno (a ne pokušavanjem raznih ponašanja).

Istaknuto je da se *osoba uspaniči*; nije napisano „napad panike“ (iako je to više politički korektno) jer se zapravo ne radi o „napadu panike“ – nije osobu ništa „izvana napalo“ pa da se ona mora braniti. Radi se o tome da se osoba uspaničila te je stoga ispravno reći „ja sam se uspaničio/la jer sam pomislio/la to i to“. Na taj način osoba preuzima odgovornost za svoj osjećaj.

Karakteristika je anksioznosti, kako je navedeno, neodređenost. Neprotumačena anksioznost samu sebe pojačava i zbog toga ju osoba može pokušati samoj sebi objasniti na bilo kakav način (što se naziva psihičkim mehanizmom obrane – konkretizacijom), kako bi ju negdje „smjestila“ i ograničila.

Osoba anksioznost može povezati s nekom situacijom ili s bolešću i tumačiti kao strah od određene bolesti.  

Tipičan oblik konkretizacije je povezivanje s objektom ili situacijom i opisao ga je Freud: smatrao je da neke osobe anksioznost pretvaraju u fobiju i tako ju „vežu“ uz određene objekte i situacije koje potom izbjegavaju (i tako pokušavaju ovladati vlastitim osjećajem anksioznosti).

Ukoliko osoba anksioznost povezuje s bolešću i tumači kao strah od određene bolesti, radi se o hipohondrijskoj ili opsesivnoj panici.

Hipohondrijska panika javlja se kod ljudi koji su uvjereni da s njihovim zdravljem nešto nije u redu (imaju hipohondrijski stav). Tako se osoba može uspaničiti na način da će vlastite tjelesne senzacije kao što su lupanje srca, ubrzano disanje (koje mogu nastati zbog emocije poput anksioznosti, ljutnje ili naglog ustajanja/napornog rada), tumačiti katastrofično, odnosno pogrešno. Na primjer, ubrzano i plitko disanje kao znak da će se ugušiti, ubrzani rad srca kao znak da će dobiti infarkt. Takvo tumačenje potom izaziva reakciju straha pa se još više pojača frekvencija rada srca pa se to tumači kao novi dokaz da „bolest katastrofalno napreduje“ i tako to ide u krug.

Dakle, infarkt, gušenje i moždani udar su bolesti koje se osoba hipohondrijski boji, a „napad panike“ ih imitira: imaju iznenadni početak i trenutni razvoj te zaista odlike katastrofe koja se odvija nezaustavljivo i brzo. Kad osoba doživi hipohondrijsku paniku, očekuje ponavljanje istog te stalno dijelom svijesti „pretražuje svoje tijelo u potrazi za dokazima“, a može i izbjegavati naporan rad, uzbudljive situacije i slično.

Opsesivnu paniku karakterizira strah da se gubi razum i kontrola, odnosno da je nastupio početak ludila. Zapravo se osoba boji snažne emocije; to je slučaj, na primjer, kod ljudi kojima je branjeno da se ljute (pa je osoba sposobna ljutiti se, ali to ne želi). Stoga, kad se treba ljutiti, opisuje da „neka energija u njoj raste“ (tzv. „trnci“ ju prolaze i kreću od nogu ili glave) te ima doživljaj da će poludjeti i izgubiti identitet. Panika je tada reakcija na doživljaj da će osobu to preplaviti.

Obje vrste panike kao podlogu najčešće imaju kroničan osjećaj generalizirane anksioznosti.

Anksioznost nije uvijek patološka

Anksioznost se može javljati kao prirodna reakcija na promijenjene okolnosti:

  • kad osoba iz jedne poznate okoline ode živjeti u neku drugu, na koju se još nije navikla
  • uz životne prekretnice (završetak fakulteta; shvaćanje da je osoba na pragu starosti)
  • uz teže tjelesne i psihičke poremećaje (osoba se pita hoće li preživjeti/oporaviti se)
  • u situacijama u kojima je identitet svijeta promijenjen (ratno stanje, ekonomska kriza, politička/tehnološka revolucija).

Zadnje navedeno odnosi se i na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Pandemija koronavirusa i sve što s njom ima veze (tijek, kraj, posljedice po zdravlje ljudi i ekonomiju) još je uvijek nepredvidiva.

Anksioznost je patološka emocija onda kada osoba zaista jeste sposobna da se uspješno snađe u životnoj situaciji koja je pred njom, ali kada sebe vidi nerealno, tako da umanjuje i potcjenjuje svoje prave kvalitete.

Izlazak iz začaranog kruga

U slučaju kad se osoba uspaniči, može si pomoći na sljedeći način: tehnikom uzemljivanja.

Radi se o tehnici distrakcije ili refokusiranja, koja se može laički opisati kao „Misli na nešto drugo!“. Osoba treba svoju percepciju, pažnju i interes voljno usmjeriti na ono što ju okružuje. Pri tome je potrebno koristiti sve kanale percepcije (vid, sluh, njuh i kinestetičke osjete – osjete položaja i pokretanja pojedinih organa). Dakle, treba, na primjer, pažljivo gledati neki predmet, unutrašnjim si glasom opisivati što vidi i (ako je moguće) dodirivati ono što gleda.

Navedeno može pomoći kao sporedna ili kratkotrajna tehnika.

Tablete (anksiolitici) mogu biti od velike pomoći, međutim u liječenju patološke anksioznosti osnovno je da osoba putem psihoterapije promijeni sliku o sebi i stekne samopouzdanje – vjeru u svoje sposobnosti i kvalitete. Svaka osoba ima svoju jedinstvenu kombinaciju osobina ličnosti te je svakome potreban individualni pristup, koji se može osigurati kroz psihoterapiju. U suprotnom postoji velika opasnost nastanka ovisnosti o anksioliticima.

Konačno, dobro je osvijestiti i da je za ljude budućnost takva da je uvijek neizvjesna. Živimo u svijetu u kojem ništa nije sigurno. Odrastanje i mentalno zdravlje podrazumijeva da prihvatimo taj rizik, odnosno toleranciju određenog stupnja neizvjesnosti.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Jeste li se ikada našli u začaranom krugu anksioznosti? U našoj rubrici "S poštovanjem, PP" odgovaramo na pitanje čitatelja 👇

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 20. prosinca 2020.