Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba provela je 2018. godine istraživanje o tjelesnom kažnjavanju te došla do poražavajućeg podatka da:
88% sudionika je barem jednom u životu svjedočilo situaciji kada je odrasla osoba disciplinirala dijete koristeći tjelesno kažnjavanje. Svaki četvrti sudionik istraživanja (25%) nekoliko puta godišnje svjedoči situaciji kada odrasla osoba disciplinira dijete koristeći tjelesno kažnjavanje, a njih 8% ovakvoj situaciji svjedoči nekoliko puta mjesečno.
- svaka druga osoba (52%) smatra da se tjelesno kažnjavanje generalno ne bi trebalo koristiti, no smatra ga opravdanim u nekim situacijama,
- nešto manje od dvije petine sudionika (39%) prepoznaje štetnost tjelesnog kažnjavanja i smatra da se ono nikada ne bi trebalo koristiti,
- svaki treći sudionik (34%) smatra da tjelesno kažnjavanje ne bi trebalo zabraniti roditeljima u odgoju djece,
- 41% sudionika ne zna je li tjelesno kažnjavanje u RH zakonom zabranjeno
Zakon je prilično jasan – tjelesno kažnjavanje je zabranjeno. Uvijek i svugdje, od strane svih ljudi i u svim situacijama. Najčešće opravdavanje tjelesnog kažnjavanja dolazi od roditelja koji pokušavaju to opravdati „situacijom“ u kojoj je roditelj izgubio kontrolu i reagirao na način da je tjelesno kaznio dijete.
Zakonska regulativa tjelesnog kažnjavanja i obaveze prijave
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji NN 70/2017
Članak 7. Zdravstveni radnici, djelatnici u ustanovama socijalne skrbi, osobe zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama, stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama ili organizacijama civilnog društva te sve druge stručne osobe koje u svom radu dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja u obitelji dužni su prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova.
Članak 10. Nasilje u obitelji je: 2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci
Obiteljski zakon NN 103/2015
Članak 93. Roditelji su dužni štititi dijete od ponižavajućih postupaka i tjelesnoga kažnjavanja drugih osoba.
Članak 94. Roditelji ne smiju tjelesno kažnjavati dijete, postupati ponižavajuće prema njemu niti primjenjivati psihičku prisilu te su ga dužni štititi od takvog postupanja drugih osoba.
Članak 132. Svatko je dužan prijaviti centru za socijalnu skrb povredu djetetovih osobnih i imovinskih prava. Povreda osobnih prava podrazumijeva osobito: tjelesno ili mentalno nasilje, spolne zlouporabe, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta.
Štetnost tjelesnog kažnjavanja
Mnogi su razlozi zašto je potrebno zabraniti korištenje tjelesnog kažnjavanja u odgojne svrhe.
- ono predstavlja povredu prava djece na poštivanje njihovog tjelesnog integriteta i ljudskog dostojanstva te na jednaku zaštitu pred zakonom. U mnogim slučajevima tjelesno kažnjavanje može ugroziti dječja prava na odgoj, razvoj, zdravlje, pa čak i njihovo pravo na život;
- ono može ozbiljno nauditi djeci u tjelesnom i psihičkom smislu – Gershoff je u svojoj metaanalizi iz 2002. definirala da tjelesnim kažnjavanjem kod djece potičemo veću pojavnost nasilja u odrasloj dobi (prema partneru/ici ili djetetu), potičemo veću pojavnost agresivnosti, delikventnog ponašanja i antisocijalnog ponašanja. Javljaju se emocionalne promjene kod djece kao što su strah, krivnja, ljutnja, nemoć, bespomoćnost, sram i poniženje. Naravno, rizik od tjelesne ozljede je puno veći ukoliko se koristi tjelesno kažnjavanje.
- ono uči djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija za rješavanje sukoba ili za prisiljavanje ljudi da rade ono što drugi žele – ono što djeci nedostaje dok su „mali“ je samo tjelesna nadmoć (situacije frustracije imaju napretek), pa čim postanu jači od nekoga primjenjivat će od roditelja naučeno ponašanje na one slabije od sebe. Psihologija ovakvo ponašanje prepoznaje kao „pomaknutu agresivnost“;
- narušava se odnos između roditelja i djeteta, a dobar i kvalitetan odnos s roditeljem jedan je od najjačih prediktora prosocijalnog ponašanja i uspjeha u svim područjima života. Pećnik je u svom istraživanju utvrdila je da je čak 93% studenata bar jednom doživjelo neki oblik tjelesnog nasilja od strane roditelja do svoje 18. godine. Ono što su ispitanici doživjeli kao najveći gubitak, odnosno najtežu posljedicu roditeljskog tjelesnog kažnjavanja, jest narušena kvaliteta odnosa s roditeljima, odnosno gubitak povjerenja i poštovanja prema roditeljima;
- ono nije dugoročno učinkovito kao sredstvo discipliniranja. Postoje prihvatljivi načini za podučavanje djece, ispravljanje njihovog ponašanja ili njihovo discipliniranje, koji su bolji za razvoj djece i koji pridonose izgradnji odnosa na temelju povjerenja i uzajamnog poštivanja;
- teško je zaštititi djecu ukoliko je tjelesno kažnjavanje ozakonjeno — to podrazumijeva da su neki oblici ili razine nasilja nad djecom prihvatljivi, a pronaći granicu kada je neko nasilje ispravno, a kada nije, jako je teško.
KADA GA LUPIM PO GUZI, ONDA ME POSLUŠA
Gershoff je u svojoj metaanalizi povezala tjelesno kažnjavanje s obrascima ponašanja te doživljaja djece i roditelja i to posebno s neposrednom poslušnošću, kao primarnom cilju roditelja koji kratkoročno jest efikasan. I u tome leži „problem“, odnosno opravdanje za korištenje tjelesnog kažnjavanja. Ono je, većinom, kratkoročno korisno. Ali, kratkoročno vam je korisno da se ne pojavite na poslu nekoliko dana bez da ikome išta kažete u slučaju da vam treba odmor. Kratkoročno je korisno i da vozite 150 km na sat po centru grada ukoliko se nekud žurite. I u jednom i u drugom slučaju, ostvarit ćete svoju kratkoročnu želju, no pod kojim rizikom? Gubitka posla ili prometne nesreće?
Ista je priča s tjelesnim kažnjavanjem. Kada dijete bude tjelesno kažnjeno (udarcem rukom ili predmetom) ono će vas iz straha poslušati. Taj tren. I to samo dijete koje je tjelesno slabije od odraslog. I tu leži razlog nedjelotvornosti tjelesnog kažnjavanja. Kao prvo, ono je kratkoročno djelotvorno. Na tjelesne udarce puno brže se javlja tolerancija pa da bi dobili isti efekt poslušnosti, udarci moraju biti sve jači i jači. Konkretno – dijete vas posluša prvi puta kada ga lupite po guzi. Kod trećeg udarca više vas neće toliko brzo poslušati – jer je došlo do navikavanja. Da bi dobili isti efekt poslušnosti, udarac mora biti jači. Što je nešto što vrlo brzo prelazi u zlostavljanje.
Također, tjelesno kažnjavanje počiva na strahu – želite li da vas se dijete kao roditelja boji? Da se boji da ćete ga povrijediti? Koliko je to dobar temelj odnosa?
I kao treće, ova priča stoji jedino kada je dijete fizički slabije od vas. Tjelesno kažnjavanje nije toliko zastupljeno (i u društvu opravdano) kod veće i starije djece jer tjelesnim kažnjavanjem roditelj zapravo vraća svoj osjećaj moći i kontrole kao roditelja. Za to koristi ono područje u kojem je apsolutno moćniji i gdje mu dijete „ne može ništa“, a to je tjelesna snaga – do određene djetetove težine. Kada dijete odraste, tjelesno je jednako jako kao odrasli roditelj i tu tjelesna nadmoć prestaje biti područje u kojem je roditelj „šef“. Ako roditelj ne uspostavi svoj autoritet na drugi način, preuzimajući svoju roditeljsku odgovornost još u ranoj dobi djeteta, nego autoritet počiva samo na tjelesnoj snazi, tada se događaju situacije u kojima dolazi do obiteljskog nasilja u kojem su i djeca i odrasli počinitelji. Odrasli jer nisu naučili drugačije, a djeca jer su naučila to od svojih roditelja.
DRUGAČIJI AUTORITET
Razvijati roditeljsku odgovornost i autoritet kod djece nije jednostavan i lak posao. Odgojiti dijete vrlo je teško, zahtjeva brojne vještine kod roditelja, koje se ne dobivaju same po sebi, nego se uče. Odgoj učimo od najdostupnijih modela roditeljstva koje smo doživjeli – svojih roditelja. Međugeneracijski prijenos nasilja izuzetno je čest – ukoliko sam i ja sam bio žrtva tjelesnog kažnjavanja i nasilja roditelja, to će biti odgojni stil koji sam prenosim na svoju djecu. U nekom trenu treba naučiti nove obrasce odgoja i discipliniranja. Granica između jednog udarca po guzi i nasilja uz pomoć šibe, kuhače ili nečeg trećeg je, bez obzira što se tako ne čini, izuzetno tanka. A kao društvo smo stručnjaci u opravdavanju „malih“ udaraca koji prebrzo i prejednostavno postaju „veliki i opasni“ udarci.
I zato je potrebno, na ovakav dan, osvijestiti svu opasnost i rizik samo jednih batina, jer se time otvaraju vrata opravdavanju zlostavljanja. Zaključno – da je batina išta dobra, ostala bi u raju.
Kako pristupiti odgoju iz drugog kuta – iz kuta pozitivne discipline, poticanja primjerenog ponašanja, a ne kažnjavanju neprimjerenog, možete pročitati u mom sljedećem članku.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych., Tea Tončić, univ. bacc. psych., Izabella Colić, univ. bacc. psych., Dolores Aladić, mag. psych. i Ivana Marin, mag. psych..