Zašto je Maglenka napustila otok

By | 03-07-2021
  • 173
    Shares
Matea Blažević, mag. psych., autorica teksta

„Te oči su bile u stanju da gledaju i gledaju i kad bi svaki drugi na svijetu zatvorio oči. Gledala je kao da na zemlji nema ničeg što ne bi bila u stanju da tako gleda, a u stvari se bojala mnogočega.“
E. Hemingway

Negdje iza sedam mora bio jednom jedan otok

Otkada je znala za sebe, Maglenka je živjela na svome Otoku. Zelen, ugodan, sa malom sjenicom  u sredini . Bio je malen, ali njen, samo njen… Otkako se sjećala, živjela je na ovom Otoku bez sjećanja kako je tamo došla. Činilo joj se kao vječnost. I živjela je sama. Na Otoku je bilo mnogo posla. Trebalo se brinuti o travi, drveću, pticama, kukcima, malim životinjama. Za vedrih dana s Otoka se mogao čuti let i pjev ptica, tok potoka, vjetar na lišću krošnji i užurbanost vrijednih kukaca.

Za vedrih dana činilo se kao da se otok kreće. No, trebalo je pripremiti skloništa prije no što magla zavije cijeli otok. Briga o otoku zaokupljala joj je vrijeme i misli. Znala je svaku travku, svaki komadić zemlje, znala je tajne želje svake ptičice i trudila se udovoljiti im. Ponekad joj se činilo da je jedina koja brine, jedina koja primjećuje promjene nakon svakog napada Magle, ali brzo bi stresla takve misli i vratila se poslu jer Magla je bila nepredvidljiva. Nije voljela vezu svog imena sa najvećom pošasti koju je Otok doživljavao godinama, ali činilo joj se pošteno prihvatiti to ime jer je  jedina na Otoku naučila predvidjeti sljedeće zavijanje Magle. Ionako je Maglenka bila jedina koja je u cijelosti brinula o Otoku. Uostalom, s vremenom se navikla. Ponekad joj se čak sviđao i prizvuk izgovorenog slova M u njenom imenu. Djelovao joj je zaobljeno, a opet nekako streličasto (kao i ona) što su joj ptice često zamjerale.

Na otoku je živjela Magla

Kad bi samo mogla shvatiti odakle je dolazila Magla! Ljutila ju je, ali najviše ju je plašila. Bojala se Magle kao što se ničega u životu nije bojala. Magla je dolazila nenadano, a ponekad se Maglenki činilo da dolazi iz samog srca Otoka. No nije vjerovala da bi nešto toliko blago, toplo i živo moglo istovremeno stvarati potpuni bijeg suvislih misli i osjetila. Ptice koje se na vrijeme ne bi sklonile nikada se u potpunosti nebi vratile. Kao da ih je Magla nekom čudnom moći izmijenila, oduzela im nešto. Neke od ptica nakon Magle nisu više letjele. Zato je Maglenka brinula o skloništima i na vrijeme ih obavještavala čim bi predosjetila dolazak. Nekoliko se puta pred dolazak toliko razljutila da je odbila otići u svoje sklonište pozivajući Maglu da se suoči s njom, ali životinje bi ju nagovorile da odustane u zadnji tren. Jer što bi Otok bez Maglenke? Tko bi brinuo o njima? Ljutnja bi splasnula, strelica u njenom imenu otupila i Maglenka bi popustila. Čak bi joj i laknulo jer nije voljela glasove u Magli. Njih se najviše bojala, a ponekad kad je uspijevala zadržati ono malo misli što Magla ne bi oduzela, činilo joj se da se upravo njoj obraćaju. Nije raspoznavala glasove, a opet je bilo nešto poznato u njima. Dok je bila mlađa pokretala je otočke razgovore o traženju mjesta izvora Magle. Htjela je u suradnji s pticama razgovarati s glasovima u Magli, ali zaključili bi da je prerizično. Možda za pet godina. S vremenom je Maglenka shvatila da svaka stabilna uhodanost treba platiti cijenu: promjene su polagane. One se događaju evolucijski, ne revolucijski. To nije bila visoka cijena. Uostalom, uistinu je voljela svoj Otok. Uostalom, bilo je previše toga  što je trebalo napraviti. Možda za pet godina bude bolje.

U Magli su zavijali glasovi

Jednoga jutra, nakon posebno jakog dolaska Magle, Maglenka se bojala izaći iz svog skloništa. Sinoćnji glasovi su bili najglasniji do sada, gotovo je mogla razaznati neke riječi. Činilo joj se da je čula glasove kako izgovaraju njeno ime. To jutro potresena je odlučila ostati u svom skloništu. Ponekad se tako znala povlačiti od svog Otoka, u zadnje vrijeme češće. Željela je razmisliti o svemu. Osjećala se krivo u očima Otoka, ali nije više mogla skrivati želju da razgovara s glasovima u Magli. Željela je znati zašto oduvijek ima osjećaj da izgovaraju njeno ime. Što hoće od nje? Može li ih urazumiti? Znaju li odakle Magla stiže? Zašto ju plaše? Činilo joj se važnim za nju, ali i za Otok. A možda bi joj glasovi mogli reći nešto što ju je potajno počelo zanimati: ima li života izvan njenog Otoka, njenog doma? Ovaj interes je držala tajnim od Otoka. Vjerojatno bi ga rastužio, a Maglenka nije htjela rastužiti svoj dom niti njegove stanovnike. Trebalo je razmisliti… U tom trenu u Maglenkino sklonište uletjele su uzbuđene ptice, domarširali su užurbani kukci, a travke su zaplesale savitljiviji ples no inače. S Maglom je sinoć dopuzalo novo biće.

Novo biće

Nitko nije znao tko je, kako je dospjelo na najstarije drvo Otoka te zašto se skriva. Maglenka je polako izašla iz svog skloništa i približila je oči grani na kojoj je punom težinom tijela ležalo to novo biće. Kretalo se jako polako, izvijajući srednji dio tijela prema gore, kao da polako puzi po hrapavoj površini grane. Biće je podsjećalo na puževe, ali puževi su stručnom analizom potvrdili da ovo nije  puž! Maglenki se činilo predivnim kako ovo sporo teško tijelo veličine svega nekoliko centimetara savladava otpor zraka. Kako se samo snažno drži na toj grani. Biće se nije činilo raspoloženim za razgovor. Otkako je stiglo na Otok, nije reklo niti riječ. Otočani su ubrzo izgubili interes za ovo lijepo, ali dosadno biće i vratili se svojoj svakodnevici. Samo je Maglenka ostala uznemirena ili uzbuđena, nije znala procijeniti, pokušavajući shvatiti što znači dolazak ovog bića i u kakvoj je vezi s Maglom. Zna li biće za izvor Magle? Odakle je došlo? Znači li njegov dolazak postojanje svijeta izvan Otoka?

Sljedeće jutro, biće je u potpunosti utihnulo. Ostalo je u nepomičnom položaju, koža se zadebljala, a boja kože je iz svijetlo zelene postala tamno zelena s jednom plavom točkom. „Sada sigurno neće pričati sa mnom“, mislila je Maglenka. Ptice su mislile da je biće došlo na Otok umrijeti jer je došlo iz Magle, a nitko ne može tako dugo preživjeti tamo. Kukci su glasali da ga se makne s njihovog drveta jer im priječi njihov uobičajeni put, a travke i biljke su smatrale da se biće treba vratiti odakle je i došlo – u Maglu. Samo su drvo i Maglenka ostali dugo stajati u tišini. Trebalo je razmisliti… ali dugo razmišljanje je sporo, a trebalo je učiniti nešto SADA!

Magla donosi promjenu

Dolazila je! Opet… Magla nikada nije dolazila ovako često. Maglenka je zgrabila s drveta biće i potrčala prema svome skloništu. Ne može… Neće dozvoliti da njena jedina prilika da sazna istinu o sebi bude izgubljena u Magli. Iznenadio ju je ovaj način razmišljanja. Istina o sebi? Uvijek je razmišljala i bojala se da je Magla vezana uz Otok. Što ako je vezana uz nju, Maglenku? Ili još gore, što ako ona sama na neki način sudjeluje u dolasku Magle? Ove misli su je jako plašile, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Trebalo je pobjeći, trebalo se skloniti, trebalo je… a onda je čula glas. Bio je tih, probijao se kroz dolazeću Maglu, ali bio je jasan: „a ako se ne treba skloniti?“ Pitanje je tutnjalo u Maglenkinoj glavi, srce joj je lupalo. Nije znala da li da bježi ili ostane, a Magla samo što nije stigla. Dolazila je polako, osjećala ju je oko sebe, kao spori vrtlog u kojeg uranja, koji će pomutiti i najčišću misao, vrtlog u kojem ostaje sama  sa sobom. Magla u kojoj nema ničeg drugog osim nje same. Glasovi su postajali glasniji. U jednome trenu Maglenka više nije mogla razdvojiti vlastiti glas od vanjskih glasova. Ona JE taj glas koji šapće svih ovih godina „ja sam ti“. Ona JE Magla, mogućnost ovijanja sebe u savršeni štit straha. Sada je stajala u oku vlastite magle, magle koju stvara, a ona je središte. Ona je Izvor.

Magle je nestalo. Ostala je samo Maglenka, na svom Otoku sa novim bićem u svojoj ruci. Pogledala je na dlan na kojem je umjesto čudnovatog bića mladi leptir upravo zamahivao po prvi puta svojim novim krilima. Leptir je poletio, a Maglenka ga je slijedila. Napuštala je svoj Otok. Ne bez straha, ne usprkos strahu, već zajedno s njim.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

“Negdje iza sedam mora bio jednom jedan otok.” Godinama sam zaljubljenica u bajke i priče. Pogotovo one stare verzije…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 4. srpnja 2021.