Zločin, mržnja i kazna

By | 10-03-2021
  • 130
    Shares

Starac bacio bombu na radnike HEP-a.

Abolirani četnik iz Pakraca bacio bombu na radnike HEP-a.

Dva muškarca potukla se na riječkom parkiralištu.

Hrvat i Srbin potukli se na riječkom parkiralištu.

Četiri muškarca pretukla jednog.

Ekstremni desničari pretukli homoseksualca.

Kako trebamo predstavljati vijesti? Kako trebamo određivati informacije koje ćemo istaknuti? Što se namjerava postići isticanjem određenih karakteristika? Zašto su neke žrtve vrijednije od drugih?

Problem zločina iz mržnje dugo je predmet prijepora u području prava.

Intersekcionalnost

Važno je prvo spomenuti princip intersekcionalnosti. On nam prikazuje sva “relevantna” obilježja nekog pojedinca te navodi u koje ga sve ladice možemo smjestiti. Cilj mu je dodatno približiti problematiku diskriminacije, odnosno osvijestiti društvo na koje sve načine možemo nekoga diskriminirati. U praksi to znači sljedeće – diskriminacija je toliko jača, u koliko više grupa možemo smjestiti osobu. Dakle, ako je na vrhu hijerarhije bijeli heteroseksualni muškarac kao najprivilegiranija moguća osoba, pri dnu bi bila npr. crna transrodna žena s invaliditetom. Prema postulatima intersekcionalnosti, diskriminiranje takve osobe predstavlja veći problem nego diskriminiranje crne transrodne žene bez invaliditeta. No, zašto činimo razliku između, uvjetno rečeno, lakše i teže diskriminacije?

Uzmimo prvi primjer s nedavnim napadom starca na HEP-ovce. Razliku možemo činiti iz više razloga – možda želimo ukazati na problem ilegalnog posjedovanja oružja, na nedovoljnu zaštićenost radnika, na problem hrvatsko-srpskih odnosa, na agresivnost muškaraca, na očaj u koji tjeramo siromašne ljude, na posljedice koje nam je donijela korona-kriza… Ili, naravno, na klikove. Doduše, nameće se i pitanje zašto je išta od toga bitno? Je li stvarno nužno da na sve gledamo toliko ispolitizirano kroz silne etikete? Naravno da nije.

Kažemo li da je starac bacio bombu na radnike HEP-a, vjerojatno ćemo biti najbliže istini. Kao javnost, ne možemo saznati točne razloge, a interpretirati takvo ponašanje možemo do beskraja i natrag.

Ako vjerujemo da svi zaslužuju jednaku šansu i da svačiji život jednako vrijedi, ne možemo na takav način diskriminirati ljude. Diskriminacija znači različito postupanje prema ljudima (prvenstveno stavljanje u nepovoljniji položaj) na temelju njihove rase, spola, dobi i sličnog. Ako nekoga kaznimo s više godina u zatvoru jer je ubio osobu druge boje kože jer je ta osoba druge boje kože, time šaljemo poruku da je ta druga boja vrjednija. To nazivamo zločinom iz mržnje.

Je li mržnja zločin?

Mržnja je kompleksna, vrlo neugodna emocija. Obično je konceptualizirana kao emocija ili motiv za ugrožavanjem ili uništavanjem dobrobiti predmeta mržnje (Rempel i Burris, 2005). Mrziti možemo svakoga i svašta, no zašto bi to bio zločin? 

Prema Kaznenom zakonu RH, zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Problem nastaje pri određivanju ili pripisivanju motiva. Je li starac bacio bombu jer je četnik koji je želio ubiti Hrvate ili se radi o ogorčenom starcu dovedenom na rub egzistencije? Je li starac bacio bombu jer je mentalno oboljela osoba?

Svaka od mogućih interpretacija ima svoje implikacije i posljedice. Iako je osnovna ideja kažnjavanja zločina iz mržnje suzbijanje diskriminacije i mijenjanje svijesti o mogućim posljedicama takvog izražavanja, jedna od tih posljedica je i davanje veće kazne za isti zločin ako se zaključi da je motiv bila nacionalna ili etnička netrpeljivost. 

Pobornici koncepta zločina iz mržnje navode da žrtve takvih zločina doživljavaju više stresa u odnosu na žrtve drugih zločina (Boeckmann i Turpin-Petrosino, 2002). Preciznije, više brinu za vlastitu sigurnost, češće obolijevaju od PTSP-a, depresije i anksioznosti (Gerstenfeld, 2011), a također imaju i niže samopouzdanje (McDevitt i sur., 2001).

S druge strane, s obzirom na to da ljudi većinom mrze članove obitelji, prijatelje ili kolege (56%), a rijetko strance (4%) (Aumer-Ryan i Hatfield, 2007), logično je zaključiti da generalno nećemo nekoga mrziti kao stranca a priori samo zato što je član neke skupine, već zato što ga poznajemo kao osobu. Ako poznajemo osobu, onda ćemo je mrziti zbog njenog ponašanja. Ako netko mrzi osobu, a da ne zna ništa o njoj osim osnovnih karakteristika, puno je manja vjerojatnost da će počiniti bilo kakav oblik zločina iz mržnje – počinitelji zločina iz mržnje većinom su osobno poznati i bliski žrtvi (Roberts i sur., 2013).

Sloboda govora

Zločin iz mržnje najuže je vezan uz temu slobode govora. Je li moguće istovremeno se zalagati i za slobodu govora i za kažnjavanje govora mržnje? Jedno isključuje drugo. Kao što kaže Popperov paradoks tolerancije – ako toleriramo netoleriranje netolerancije, nismo tolerantni. Ako se dičimo uvažavanjem tuđeg mišljenja i stavova u kombinaciji sa slobodom govora, onda ćemo prihvatiti i govor mržnje. Sloboda govora podrazumijeva i slobodu izražavanja mržnje, kao i svih drugih emocija. Na primjer, sloboda izražavanja mržnje uključuje i javne istupe skupina poput Ku Klux Klana. Rasprava s njima mnogima može biti neugodna, ali važno je biti upoznat s različitim pogledima na svijet. Na nama je da argumentima objasnimo zašto je neki od njih loš i/ili nepoželjan.

Većina zločina događa se unutar grupa, a ne između njih. Muškarci su češće nasilni jedni prema drugima nego prema ženama, heteroseksualci su češće nasilni jedni prema drugima nego prema homoseksualcima. Isto vrijedi i za rase, dobne i etničke skupine. Zločin iz mržnje kao koncept vrlo je upitan i po ustavnosti. Konačno, njegovo kažnjavanje nerijetko je selektivno i neučinkovito (Alongi, 2017), što se primarno odnosi na dvostruke kriterije. Sukladno mnogim suvremenim trendovima, čini se da je i ova tema lišena pravog uporišta i konkretnih rezultata.

Dojma sam da prečesto naizgled plemeniti zakonski prijedlozi kojima je eksplicitni cilj suzbiti diskriminaciju, ublažiti predrasude i utjecati na stereotipe, završavaju dodatnom polarizacijom te stvaranjem još većih tenzija u društvu. Problem kažnjavanja zločina iz mržnje u praksi dijeli građane na klasu prvog i drugog reda. Osim što šalje poruku da su život, misli i osjećaji jedne arbitrarno određeno ugrožene skupine važniji od života, misli i osjećaja druge arbitrarno određeno neugrožene skupine, on čak banalne fizičke obračune između dva pojedinca uspijeva prikazati kao duboko zle, promišljene i zločinačke pothvate psihopata.

Čovjek je udario čovjeka. Prvo smo ljudi, a onda sve ostalo.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Laura Martinić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Svima su nam usta puna osuđivanja diskriminacije. Što sve smijemo reći? Je li mržnja zločin? Bi li danas Dostojevski pisao o Mržnji i kazni?

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 10. ožujka 2021.